Jučer sam počela raščišćavati WHS kazete.
Spremljene i čekaju. Što? Koga? Gledljive? Ne sjećam se kada sam za ikojom posegnula već dulje vrijeme.
Jacques Tati i njegov kompletan opus. Hvala Bogu! Ide na CD.
Victor Borge. Super! Ide na CD.
Smeće, smeće, smeće … sva sreća da ih nema puno.
Uskrs 1989. piše na naljepnici.
Gledam i ne mogu vjerovati koliko se toga zaboravi. Obuzela me sjeta. Ide na CD.
„Guslač na krovu“ tko zna kada i kako snimljen u kazalištu „Komedija“. Ali je. Ide na CD.
Našla sam još snimljenih obiteljskih trenutaka. Ovjekovječio ih je naš prijatelj Vlado. Lijepo je on to snimao i montirao. Ipak nisam mogla da se ne nasmijem. Ono, crni humor. Vlado je bio teški astmatičar. U svemu snimljenom dominira njegovo teško disanje. Hitchock, Fredy Kruger i ostali junaci horora su bili diletanti za utjerivanje straha u kosti. Treba Vladeka čuti na snimkama. A ne vidi ga se.
Proslava 20 godina braka piše na naljepnici.
Da, slavili smo ju. Prvih 20 je najteže.
Sjećam se da smo okupili obitelj i kada bi me netko pitao da li je velika, odgovor bi bio da nije. Itekako je bila.
I prijatelje smo pozvali. Puno? Ne! Jako, jako puno. Mnogi su se protkali kroz naš život u tih 20 godina.
Stavila sam kazetu da ju pogledam stojeći, tek tako. Završila sam zavaljena u fotelji.
Gledanje je krenulo sam smijehom, a završilo sa suzama.
Slavili smo u jednom hotelu. Došli smo prvi kao domaćini i Vlado s kamerom.
Čisti horor. Interijer vrhunski, mi izbezumljeni kontroliramo da li je sve kako treba i njegovo dahtanje. Ahhhaaaa … ahhhaaa … ahhhaaa … Nisam mogla da se ne nasmijem gledajući.
Bio je divan čovjek i prijatelj.
Počeli su stizati uzvanici.
Čestitanja, poljupci, grljenje, upoznavanje nekih s drugima, mada ih se većina međusobno poznavala.
Naš dragi prijatelj Mario Bogliuni kao na svim feštama: sjeo bi za bilo kakav instrument i preludirao. U ovom slučaju je bio klavir. Nismo ga zato pozvali, ali on nije znao drugačije. Zadovoljstvo na licu, okice su išle lijevo -desno kao u to vrijeme na popularnoj igrici tamagochi. Po onome što je svirao znali smo tko dolazi.
Nekoliko taktova Gaudeamus igitur je najavio dva prijatelja Moga čovjeka iz gimnazije. Čak su zapjevali. Bilo bi prikladnije da su napravili malu intervenciju u tekstu - Gaudeamus igitur senilis dum sumus ...
„Aleluja … aleluja …“ Nisam znala da li je to moja mama ili naš prijatelj po zanimanju svećenik? Bio je svećenik.
Mamin dolazak je popratio glazbom iz „Vesele udovice“.
Klizili su taktovi, gosti, konobari s aperitivom …
„Ero s onoga svijeta“ je najavio dolazak poznatog sina još poznatijeg oca. Nekoliko taktova Nabuccove pjesme robova je najavio dolazak dva stara prijatelja, ali novopečena političara … vidoviti je bio Mario. Tko bi rekao?
Gus, Muco. Petko, Nada, Nataša, Duda, Jura, Slavko vrhunski i svjetski mađioničar. Slavka nema više. Razmišljam da li je možda neke trikove „prodao“ onoj dvojici političara ili bi njegovo znanje sada dobro došlo za spasiti što se spasiti dade. Ne bi! Što se još ima spasiti?
Uz taktove "Jalte" stigli su Boris i Dick, Pennsylvania Penny, a nekoliko nota Radetzky marša … tko drugi nego Dragan. Izuzetno sam ga voljela.
„Dimnjačar, mlad ili star … “, Đimi i Barbara. Odmah su zapjevali.
Gledam kazetu: nešto govora, nešto zdravica, večera, kucanje čašama, anegdote, priče iz mladih dana, pala je pjesma, Pennsylvania Penny je sa sobom ponio svoju violinu ...
I tako do 6 ujutro.
Vladek nas je snimio kako se razilazimo i pred hotelom mašemo jedni drugi rukama.
Nikada se nismo više u tom broju sreli. Pojedinačno da.
Život je učinio svoje. I smrt je učinila svoje. To je naprosto tako.
Ide na CD.