Moj unuk je danas bio naručen kod oftamologa na kontrolu vida. Isto tako u dogovoru s bolnicom u Dubravi trebalo je doći bilo koji dan u zubnu ambulantu kako bi nam dali koje preglede moramo napraviti s ciljem da mu po pod anestezijom izvadi mliječni zub koji se drži bez namjere da ispadne i omogući normalan rast trajnog zuba. Već povelikog.
Dogovor u obitelji je bio da ga ja odvedem. Ništa lakše. Čak sam predložila ukoliko budemo brzo gotovi s okulistom da produžimo u spomenutu bolnicu.
On je discipliniran i sudjeluje kada dođemo kod liječnika. Tu nema problema. Ali prije toga sve poduzima kako bi to spriječio. Strah ga je. Prvo počne s odbijanjem, pa ga moram loviti po kući, pa obuči … onda počne kašljati kako bi dao do znanja da baš nije najzdraviji i da je najpametnije da ostanemo doma. Toliko iziritira grlo da počne povraćati. Tako bar veli njegova liječnica.
Prvo sam u 6 ujutro dok je on spavao poradila na kondiciji. Trčeći sam odvela psa na njegovu livadu, pa pokupila ostavljeno, pa trčeći to odnijela do predviđene kante za kakice od pasa, pa trčeći natrag kako bih i ja isto obavila. Samo ja pustim vodu.
Onda sam ga probudila, dala mu lijek, pa je odmah znao kuda idemo, pa sam opet poradila na kondiciji dok ga nisam uhvatila, pa savladala mlataranje i obukla ga, pa pravac auto, pa upala u gužvu kada ljudi idu na posao.
A on je već kod kuće počeo kašljati. Isforsirano. Znala sam što slijedi mada sam pomislila da se neće desiti ono što oboje čeka.
Kako bih izbjegla spomenutu gužvu, a to činim i kada je nema uputila sam se preko Gornjeg grada gdje još od tamo negdje krajem 70-tih godina činim prekršaj. Naime iz smjera kojeg dolazim stoji znak zabrane prolaza. Radi se o možda 50 metara.
U uskoj Jurjevskoj ulici je kašljao i osjetila sam toplo za vratom. Pobljuvao se. Sva sreća da nije bilo ostatak večere. Stala sam, otvorila vrata kako bi sebe i njega obrisala i time onemogućila protok prometa. Krajičkom oka sam registrirala da vozač iza mene vozi lijevo - desno. Lelujao je. Zaustavio se iza mene bez negodovanja za razliku od ženske babetine od možda 30-tak godina koja je urlala da mora na posao.
„Kozo ili mi pomogni ili ubuduće idi drugim putem. Ova je cesta rezervirana samo za mene.“
Nekako smo se doveli u red (recimo) i odlučila sam da ipak obavimo što smo trebali jer će se isto ponoviti bilo koji drugi dan. Tim više što smo bili naručeni.
Stigli smo na Markov trg i uslijedio je slijedeći mlaz. Stala sam među limuzinama onih opkoljenih plavim uniformama i naslonila sam glavu na volan od muke. Sva sreća da sam to napravila, jer je vozač koji je vozio lijevo – desno iza mene udario u moj stražnji dio auta. Izašla sam na rubu plača oboružana rolama papirnatih ručnika i nekoliko pakunga mokrih maramica, izvukla unuka i počela sve brisati. Onog koji me udario sam ostavila za poslije vidjevši ga da je i on naslonio glavu na volan.
„Gospođa ne možete tu stajati.“
„Mogu. Ja sam tu kao doma“ i gurnula mu hrpu papira s kojem sam brisala dijete, sebe i auto kako bi našao kantu za smeće.
Nije bilo šanse da odustanem i vratim se kući. Trebalo je još samo pogledati nastalu štetu na autu i vidjeti što se dešava s vozačem. Nije bilo štete. Prišla sam vozaču koji ju je mogao napraviti, otvorila vrata, nešto rekla na što on nije reagirao, prodrmala ga za rame, pa malo jače i izvalio se na mene. Nije smrdio po alkoholu, pa sam mu na ruci pokušala naći puls. Nije mi uspjelo. Pa na vratu. Opet ništa.
„Što je sada ovo?“ pitala me plava uniforma.
„Izgleda da je ovaj gospodin mrtav.“
„A kako ste ga ubili?“
„Recite još jednu riječ i vi ste slijedeći. Zovite Hitnu!“
„Ne može to samo tako …“
„Može!“
Sjela sam u auto i u retrovizoru vidjela kako zapisuje mogu registraciju.
Jedva smo našli parking, pobljuvali dobar dio Medulićeve i odlučila sam da zanemarimo kontrolu vida i odemo u ambulantu za hitne slučajeve. Nismo otišli jer kada je unuk vidio da nema odustajanja smirio se, a tako i tako bi nas poslali u Zaraznu.
Kada nas je vidjela liječnica pitala je da li vani pada kiša?
Obavili smo sve za 20 minuta.
Pravac bolnica u Dubravi. Tu naći parking? Uopće proći između parkiranih auta? Spasilo me je što je naišao prijatelj i smjestila sam limenog ljubimca na njegovo mjesto.
„Zar ste vas dvoje negdje pokisli?“ pitao je.
„Aha …“
„Pa tako je vedro.“
„Kako gdje i kako kome. Bok!“
Sve smo obavili za pola sata. Unuk ih je raznježio grleći ih ljubeći na odlasku, a gospon docent nas je ispratio s riječima:
„Zub će vrlo brzo sam ispasti. Ako se nešto zakomplicira samo dođite. Žurite se kući presvući jer vidim da ste pokisli.“
Bez problema smo se dokopali kuće, a susjeda s balkona sva zgranuta:
„Pa gdje ste pokisli?“
Tako sam ju pogledala da je šmugnula u stan.
Takvi pokisli smo još otišli u dućan gdje su nas isto pitali. Više nisam imala snage ništa reći.
Konačno kuća, namještanje termostata od grijanja, skidanje sve sa sebe i unuka, tuširanje …
Mada je kćer rekla da će ona na brzaka nešto skuhati za ručak kada dođe s posla, prihvatila sam se kuhače jer dolazi iza 14h. Pa sam posaugala, pa malo sjela gledajući kroz prozor i vidjela da bi bilo dobro da ga operem što i jesam, pa sam još bila korisna za sveopće obiteljsko dobro i bila sam sa svime gotova u momentu kada su zet i kćer ušli.
Ništa joj nisam govorila što se događalo. Samo što su rekli liječnici.
„Maaamaaa baš ti hvala. Ručaj i legni jer izgledaš tako pokislo.“