Jučer sam bila kod liječnika na kontroli. Uobičajeno dođem već oko 8 sati. Predam na šalteru nalaze, sjednem, knjiga i čitajući čekam. U to doba skupi još pet, šest pacijenata. Vrlo brzo nastane gužva i nema se gdje sjesti. Dakle nas nekoliko sjedimo i dovikne mi sestra nakon što sam od 2004. njihov pacijent, a sve znaju o meni: dijagnozu, krvnu grupu, DNK, visinu, težinu, boju kose …:
„Gospođo kažite mi vaš datum rođenja.“
„Naglas pred svima?“ proradila je taština.
Prišla sam joj i napisala na papirić.
„Joooj pa vi imate isti datum rođenja kao moja mama“ i zaurla ga iznenađena na sav glas.
„Vi ste još jako mladi. Imate godište moje kćeri“ oglasio se neki Metuzalem.
„Znate samo nju za razliku od mene sve živo boli, ima visoki tlak, slabije vidi od mene, slabije čuje od mene, sporije hoda od mene …“ nije odustajalo muško prastaro šovinističko đubre koje potvrđuje moju teoriju da starce treba ubijati dok su još djeca. Šala mala.
Obavila sam kontrolu, sjela u auto, pravac kuća, presvlačenje i Internet. Čitala sam samo naslove u ime mentalne higijene. Detalji me ne zanimaju. Otvorila sam iz znatiželje gdje pišu o starosti pa da vidimo nanu im naninu.
Prvo spominju glavobolje koje znače da tijelo stari i nije u kondiciji. Pojma nemam što je to glavobolja. Kuc, kuc da ne ureknem. Zbog bolova, a ne saznanja da mi tijelo stari i da nemam kondicije. Pun kufer mi je mladih koji se žale na bolove i tintari.
Zatim pišu o zglobovima i leđima. Ako netko ima između 30 i 50 godina, a navedeno ih boli ponekad, smatra se da su zdravi. Mene ne bole niti zglobovi, niti leđa. Malo škripe. Kada bude trebalo dati ću ih podmazati. Vjerujem da je medicina tome dorasla.
Onda spominju pamćenje, pa opet ako se ima između 30 i 50 godina. Normalno je ako se ne možemo sjetiti nečijeg imena ili gdje smo ostavili ključeve od auta. To s imenom štima jer nekolicinu koja je promijenila ime početkom 1990. uporno zovem onim kojeg su mu dodijelili mama i tata. Ključevi od auta? Uvijek su na jednome mjestu i rekla sam mojima gdje moraju biti, samo oni ih tamo ne nalaze. Traže ih, traže, a poanta je da ih moraju tražiti od mene. Tako! Treba se čovjek zamisliti, kako pišu, kada se ključevi stave u hladnjak. Svašta. Ja u hladnjaku držim papicu i devize. Savjetuju da se mozak stimulira. Superiška. Upravo jučer nađem na Internetu da ako želimo stimulirati sive stanice treba igrati preferans. Zna li netko gdje ima natjecanje u kartanju preferansa? Neka javi i odmah čestita na pobjedi. Treba čitati, a čitam, treba usvajati nova znanja što se trudim, osim savladavanja rada na kompjutoru. No ne brinem se, jer i ovo što znam savladala sam sama. Pa ne mogu baš sve znati. I na kraju savjetuju da ako ima više elemenata koji upućuju na probleme s pamćenjem neka se ode liječniku. Malo sutra. Kada se takvi problemi pojave neka idu svojim tokom, jer onda neću ni znati da ih imam.
Upućuju na zube. I ako se ima između 30 i 50 godina. I ako su potamnjeli, ispadaju, krvare desni … Moji su primjerene boje i ne ispadaju. Vadim ih kada ih trebam oprati.
O kondiciji su napisali kratko, jezgrovito i pametno. Kada dođem u određene godine pridržavati ću se tih savjeta.
Zanimljivo je što pišu o sluhu. Ako se recimo u kafiću ne čuje što se razgovara za trećim stolom nema razloga za zabrinutost. Ja čujem što pričaju i za četvrtim stolom. Čujem susjede kako šapću:
„Tiše govori da nas stara neman ne čuje.“
A ja čujem. Što trebam? Staviti čepiće u uha?
Možda bih se trebala ipak zabrinuti kada mi se moje obrate:
„Mama …“
NE ČUJEM IH!
I kraju spominju vid. Postoje simptomi kada se treba otići doktoru. Inače s godinama slabi. Tu se slažem s napisanim. Vidim izvrsno, ali samo ono što želim. Ono što ne želim, vid mi je slab.
Baš je dobro da sam nabasala i pročitala kako prepoznati starost.
Nisam stara jer za mene postoji samo jedno pravilo. Star si onoliko koliko se osjećaš starim.
Pozdravljam vas i idem poraditi na kondiciji. Vrijeme je. Pravac – popodnevno spavanje. Pola sata. Taman do prognoze vremena u večernjem dnevniku na TV-u.