Prošlo je 20 godina od početka rata. Proklet bio. Ostavio je niz tragedija. Svaka ima svoju priču, ali za one koji to nisu prošli, to je samo priča. Kažemo:
„Znamo kako vam je bilo.“
Pojma nemamo.
Jučer me nenadano posjetio Goran koji živi i radi u Slavoniji. Prepoznala sam ga. Da se najavio očekivala bih momka s 20-tak godina, a na vratima čovjek od 40 ljeta.
Upoznala sam ga pri posjetu bratiću u jednom slavonskom selu. Kada sam došla, tada ja nenadano, bratić i njegova žena, pa ni djeca misu bili kući. Dobrodošlicu mi je zaželio Goran za kojega nisam ni znala da živi s njima. Njihov najbliži rod. Prvi puta sam ga vidjela. Nudio mi je kavu, sok, nešto za pojesti dok ne dođu ostali. Pričali smo, skuhao je kavu, odlazio u kuhinju, otvarao vitrinu gdje stoje šalice … i bilo mi je nešto neobično. Vrlo brzo sam shvatila da sve što je radio nije prouzrokovalo niti najmanji zvuk. I njegovi koraci su bili bešumni.
Stigli su ostali. Ljubljenje, grljenje, oduševljenje … a mršavi momak koji me je dočekao otišao u drugu sobu.
Gorano otac , Makedonac, bio je oficir JNA i raspoređen sa službom u Slavoniju. U nedalekom selu je upoznao djevojku, oženili su se i dobili dva sina: Gorana i Igora. Glavu kuće, a time i čitavu obitelj služba je odvela u Bosnu. Goran je stasao do fakulteta i u Sarajevu je upisao Fakultet elektrotehnike. Stanovao je u dijelu Dobrinja, ogromnom stambenom kompleksu. Izvrstan student koji je živio ipak bolje od svojih kolega jer je stanodavka skuhano podijelila s njime, a i susjedi bi mu poslali kakav kolač, pozvali na ručak …
Nije se pitalo tko je kakve nacionalnosti, pa ni njega koji je po mjestu rođenja bio Hrvat. Vladala je gostoljubljivost i zajedništvo.
Do prokletog dana kada je i u Bosni počeo rat. Na Dobrinju se vrlo brzo počelo pucati s Pala, a među stanarima je nastala pometnja, pa podjela, pa rasulo. Goranova stanodavka mu je sve ostavila i otišla svojima na Pale. Nije bila jedina. Ostali su vrlo brzo na nepoznat način saznali da je do tada drag momak – Hrvat. Imao je još nešto malo za pojesti, sakriti se da se izbjegne paljba, bešumno se kretati i skrivati se. No rat je uzeo zamaha i ostao je kao Pale sam na svijetu. Gladan. Prijetnjom su ga odredili da skuplja leševe što je i činio. Odlučio je napustiti Dobrinju i otići u Sarajevo. Roditeljima nije mogao, jer je imao informaciju da je inače bolestan otac odbio krenuti na Vukovar, odbio je krenuti na Dubrovnik, oduzeli su mu sve dokumente , pa čak i primanja. Otac i majka su se našli u izolaciji i preživjeli zahvaljujući nekolicini prijatelja. Izaći iz Dobrinje je bilo teško kao izaći bilo gdje iz Sarajeva. Ipak se netko dobar našao i rekao mu da drugi dan dolazi neka strana TV ekipa snimiti taj užas. Spalio je sve svoje dokumente prije pokušaja da se domogne glavnog grada BiH.
Stigli su i počeli su vaditi kamere, pa natezanja i odlučeno da im se ne dozvoli snimanje. Goran je to iskoristio, sakrio se u kombi nepoznate registracijei pokrio se nekom neprozirnom foliom . TV ekipa je vrlo brzo počela vraćati tehniku i krenula na njemu nepoznatu destinaciju. Bio je uvjeren da su primijetili da je netko sakriven, jer su ga zatrpali raznim stvarima, pa su kontrolne točke prošle u strahu, ali se ipak našao u Sarajevu. Dolaskom njegovi pomagači su se čak mali udaljili kako bi mogao nesmetano otići.
Tu tek nije imao nikoga. Niti je koga poznavao, niti je imao što jesti , niti spavati … ništa! Dobio je informacije da se organizira napuštanje Sarajeva autobusima ljudi istih nacionalnosti, pa tako i za Makedonce. Ušao je zahvaljujući što ga je prepoznao poznanik njegovog oca. Inače mu ne bi uspjelo jer spalivši dokumente, spalio je i svoje prezime.
Krenuo je autobus prema Makedoniji, zaustavljan i kontroliran na kojekakvim punktovima. Pri jednom takvom zadržavanju je ušao čovjek u uniformi i zaustavio se kod Gorana.
„Da li si ti skupljao leševe oko Dobrinje?“
„Da!“ nije imao izlaza da išta drugo kaže.
„A znaš li ti da sam te imao na nišanu snajpera i ne znam zašto te nisam „skinuo“.
„Hvala!“
„Idi kući!“
Vozač autobusa je prije Makedonije stao u mraku, a Goran se iskrao van ne znajući gdje se nalazi. Bio je poprilično na jugu bivše Juge. Po noći hodajući, danju skrivajući se trebalo mu je 20 dana da pređe u Mađarsku, pa Hrvatsku i domogne se sela moga bratića, a njegovog ujaka. Nisu ga prepoznali, jer je bio i 20 kg lakši.
Dok je moj bratić drugi dan krenuo sređivati njegove dokumente, Goran je bio sretan da je kod njih zatekao brata Igora. Tada dječaka.
Točno nakon 8 dana „zahvaljući“ dobivenim ispravama pozvan je na ratište u Bosnu. Nikakva objašnjena nisu važila. I našao se ponovno u Bosni. Spasilo ga je to što nadređeni nije mogao vjerovati da su mu poslali momka koji je za bolnicu, a ne za ratište, pa ga je štitio i što je vrlo brzo sklopljeno primirje, te je poslan je kući. Dom moga bratića mu je bila kuća.
Gledam ga jučer. Pokreti su mu i dalje bešumni, završio je fakultet, uskoro se ženi … razgovaramo … i pitam ga:
„Reci mi nakon svega onoga što si prošao što je bilo najgore?“
„Još uvijek je. Strah da ću biti gladan.“
Grunule su mi suze.
Ispratila sam ga dio puta i pri povratku vidim čovjeka kako u smeću traži plastične flaše.
„Žao mi je, ali sumnjam da ćete ikoju naći jer ih stanari dogovorno skupljaju za čovjeka koji svakodnevno dolazi“
„Možda ću naći kruha.“
Nažalost rat još traje za mnoge.