Volim pjesmu i voljela sam zapjevati sve do momenta kada sam čula jednu tetu kako se trudi iz svega glasa s pozornice:
„Moja domovina, moja domovina …“
Od tada pjevušim samo sotto voce ispod glasa. I to kada sam sama.
Odmah nakon ovoga Božića došao je župnik posvetiti kuću. Novi je u našoj jako velikoj župi. Prije su dolazili njegovi prethodnici, na brzaka smo izgovorili molitvu, još brže su poškropili stan i trka susjedima. Koju su kondiciju imali!
Ovaj župnik nekako se baš ne sviđa župljanima. A ono srdačan čovjek. Sjeo je, divio se boru, gladio labradoricu po glavi, izmijenili smo nekoliko rečenica i prionuli obredu. Sve kako je uobičajeno, a na kraju je rekao:
„Zapjevajmo!“
Ljudi moji kako smo mi pjevali. Glasno i dugo. Više od meni poznatoga repertoara prigodnih pjesma. Na odlasku mi je rekao:
„Nisam vas primijetio u crkvi i dođite kada želite. Nećete čuti ništa loše. Na kraju mise obavezno pjevamo.“
Upravo sam otišla na poštu platiti račune i čujem kako se ori pjesma iz crkve preko puta. Ušla sam. Dotukao me je. Pjevajući mi je kimnuo glavom i na licu se vidjelo zadovoljstvo. Priključila sam se i idući kući ja sam osjećala zadovoljstvo.
Nekako ja i crkva? Odem, sjednem … i najljepše mi je što u tim situacijama nestanu svi problemi. Sve misli. Ne molim se, ne tražim od Boga ništa, ali se dobro osjećam. Morala bih češće otići.
Idući kući morala sam svratiti u dućan. Koja me glad obuzela. Čudno nakon ovih dana, ali frižić je prazan. Nismo pretjerivali i ne podnosim kada danima ostanjke nalazim kada bilo što otvorim.
Pjevanje i osjećaj gladi me sjetio kada je skupina naših prijatelja dogovorila misu zadušnicu za zajedničkog prijatelja u Mariji Bistrici. Nitko nije pripadao toj župi, pa ni pokojnik, ali je tadašnji župnik pripadao toj grupi i inzistirao da to obavimo ondje. Svi smo pristali.
Naš problem je bio što nismo imali auto i ponudio ga nam je a tko drugi nego jedan prijatelj. Koja je to mrcina bila. Ne prijatelj. Auto. Kako je Moj čovjek čekao sa mu se sama produži vozačka dozvola ja sam sjela za volan. Nikada nisam takvo nešto vozila. Koji užitak … ali ga je počeo kvariti osjećaj gladi. Nisam stigla čitav dan ništa baciti u kljun, pa smo krenuli u Mariju Bistricu, pa po dolasku nisam stigla naći da kupim barem jedno pecivo, pa smo savladali stepenice do Svetišta, pa nas je dočekao župnik, pa nas je proveo u razgledanje pratećih objekata crkve, pa nas je uveo u veću prostoriju u kojoj je dominirao stol i komoda na se nalazio narezan kruh, ali pokriven salvetom. Ne znam što me spriječilo da ne uzmem samo JEDAN komad. Pristojnost? Ja i pristojnost? Rekla bih da je razlog bio što sam pomislila da je taj kruh namijenjen nekome drugome. Dok su se svi ostali pomolili i ispijali aperitiv, ja sam se tresla od gladi.
Konačno smo krenuli na misu zadušnicu.
Ima ona svoj protokol. Red molitve, red riječi o pokojniku, red kada se sjeda u klupu, red kada se ustaje … ja sam od izgladnjelosti samo sjedila. Kada se pojavio zbor odraslih, pa zbor dječice, pa platno s tekstom, pa orgulje, pa krenule prigodne pjesme predvođene s monsinjorom koji je bio poznat da krasno pjeva, a još više da sam uživa u svojem glasu … naprosto sam legla na klupu. Mojih tada još uvijek 55 kila nisu mogli podići zgranuti pogledi, niti pružene ruke.
Ljudi moji pjevalo se do kasnih sati. Lažem. Monsinjor je pjevao.
Konačno smo se vratili u onu prostoriju gdje je bio narezan kruh. Zgrabila bih šnitu, ali su me bespomoćnu dovukli i posjeli. Na rubu svijesti više mi do ničega nije stalo. Najmanje opet do molitve, aperitiva, sjećanja na zajedničkog prijatelja …
Da ima Boga shvatila sam kada je ušlo barem 6 puca s punim pladnjevima. U nekoliko rundi. Odojak, janjetina, kozletina, mlinci, pečeni krumpir, salate … a mene onakvu onemoćalu posjeli tako da mi je sa svake strane sjedio po jedan prijatelj, a svaki mršaviji od mene. Pokazali su mi rukom da krenem s klopom. Samo sam mahnula rukom i prepustila im prvenstvo. Ona dvojica su mi prestali biti prijatelji kada sam vidjela da su u svoj tanjur stavili komadić mesa, žlicu mlinaca, prstohvat salate … Užas - biti u Svetištu, a u mislima se odreći prijateljstva i još k tome - mrziti ih.
Sve je spasio Moj čovjek. Uzeo je moj tanjur i stavio od svega malo. Bio je pun, ali brzo prazan.
„Našodraj mi još!“
„Čega?“
„Od svega puno.“
Dok su se ostali okrenuli gemištima i pjesmi, ja sam kruhom prelazila preko sada već praznih taca kako ih one puce ne bi morale prati. Baš sam se napapala. Nije mi promaklo da je na nekim tanjurima ostalo nepojedeno.
„Kaj nećeš?“
„Ne mogu više.“
„Mogu ja?“
Izmijenili smo tanjure.
Kada je trebalo krenuti kući, tada se tek nisam mogla pomaknuti. Ipak mi je uspjelo pri pomisli da ću voziti onu mrcinu od auta.
Sretno smo došli kući. Još sam malo u sitne sate šalabrcnula nešto iz frižića.
A crkva i ja? Otići ću. Pogotovo ako se pjeva. Jer tko pjeva zlo ne misli.