Današnji dan je počeo odlaskom s autom u zapadni dio grada. Da izbjegnem gužvu u centru, a pogotovo novo postavljene kamere koje samo čekaju prekršitelje krenula sam obroncima Medvednice. Meni poznata i česta ruta.
Vozila sam i na djelu gdje se nalaze iznajmljene vile za veleposlanike uz obaveznu policiju koja je parkirana ispred tih zdanja i vidim crveno svijetlo. Semafor ! Nikakva novost, jer se tu još gradi, preuređuje … i stave mali semafor, treba pričekati i proći kada se upali zeleno svijetlo. Stala sam malo dalje da imam mogućnost manevriranja i čekam zeleno. Čekam, čekam, čekam i dočekam policajca.
„Što vi ovdje čekate?“
„Pa zeleno svijetlo.“
„Kakvo zeleno svijetlo?“
„Pa vidite da je semafor i crveno je.“
„Gdje je semafor?“
Pokazala sam mu s prstom.
„Gospođo to se nagnula grana bora iz obližnjeg vrta okićena velikom crvenom božićnom kuglicom.“
„Znači mogu proći?“
„Čim prije“
Nastavila sam put razmišljajući o njegovim riječima – velika božićna kuglica. Velika, pa onda deminutiv. Ustvari ima pravo. Nikada ne kažemo da je bor ukrašen kuglama.
Rezidencijalni dio Zagreba je bio okićen s puno mašte, tako da sam i u povratku nakon možda 2 sata uživala. Opet se nagnula grana s velikom crvenom kuglicom, ali na drugome mjestu. Dodala sam gas. Kak su neki ljudi u radnim kombinezonima prestrašeno pobjegli. Zeznula sam se. Nije bio ukras, već su u međuvremenu postavili semafor zbog nekih radova. Onda sam još više dodala gas hvaleći onoga koji tu nije postavio kamere. Mada je svaka rezidencija okićena s njima. Da li će biti posljedica saznati ću uskoro.
Ostavila sam auto u dvorištu i krenula poslom u grad. Skoro su me 3 puta zgazili. Mislila sam da je zeleno, ono opet ukras. Onda sam završila u ustanovi gdje se mora uzeti broj i čekati da se pojavi na monitoru i blinka zeleno. Kada se pojavio moj nisam se usudila zakoraknuti. Netko je iza leđa vidio da ga držim, gurnuo me s riječima:
„Ajde kokoši. Zar ne vidiš da je zeleno za tebe.“
Kak sam pretrčala sa strahom da me netko ne pregazi. Užas!
Sve sam obavila, sjela na tramvaj diveći se vozaču kako on zna sve boje semafora. I da je to semafor. Svaka mu čast.
Još je bio dan kada me nazvala prijateljica.
„Stara …“
„Mama ti je stara.“
„Gle! Dolazim k tebi pješke, sjedamo u tvoj auto i idemo muževima na groblje.“
„Čekam te.“
Dok je ona došla, dok sam se ja usudila na trubljenje vozača priječi jedan jedini semafor, dok smo došli na groblje, bio je sumrak.
„Odi ti po svijeće, a ja ću kupiti cvijeće“ kazala sam sva presretna da mi je uspjelo sročiti jedan stih.
„Iznenaditi ću te sa izborom svijeća“ čula sam ju.
Nakrcane sa svim onim što nam u toj prigodi treba krenule smo ukrasiti počivališta naših muževa.
Malo sam pomela lišće s metlom, stavila sam cvijeće, a ona je upalila svijeće. Stale smo nasuprot nadgrobnoj ploči, pognule glave i prekrižile se.
Kao da me je grom ošinuo.
Gledala sam i nisam vjerovala. Stavila je 3 svijeće. Crvenu, žutu i zelenu. Još k tome ne one gdje se upali fitilj, već gdje se uradi nešto, te pale se i gase. U isto vrijeme.
„Ostavi molitvu na miru, jer ti moj pokojni više ništa ne može učiniti i ne znam ako ipak ovo vidi da li plače ili ti se smije. Crvena svijeća – dobro. Zašto žuta?“
„Pa mislila sa da je bijela.“
„Nikada nisam vidjela zelenu svijeću?“
„Vidiš da postoji. Mislila sam da je plava.“
Ni ja nisam znala da li da se smijem ili plačem. Stojim na grobu Moga čovjeka, a semafor se pali i gasi.
Kod svoga muža je znala izabrati 3 plave svijeće. Ja sam položila cvijeće namjerno kupljene lila boje, jer su ga zvali Svileni.
Nadam se da se obojica smiju.
Domogla sam se kuće, bila nešto korisna i krevet.
Zaklopila sam oči i osjetila sam kako mi blinka semafor. Čudno kako su današnja događanja ostavila pečat u glavi. Sjela sam na krevet i pomalo već prestravljena ugledam semafor u prozoru dvorišne zgrade.
Mene će netko prestrašiti?
Navukla sam nešto na sebe i otišla da vidim o čemu se radi.
Susjed je već za nadolazeće praznike ukrasio prozor s 3 zvijezde koje se naizmjence pale i gase. Crvena, žuta i zelena.