Ove dane sam sređivala fotografije. Koliko god se trudila taj posao nikada ne može biti gotov.
Prva moja fotografija je odmah po rođenju u maminom naručju. Gledam mamu kako je bila lijepa. Prelijepa. Mene se zapravo jedva vidi. Svejedno. To smo nas dvije.
Slijedeća moja fotografija u dobi jedne godine je objavljena u novinama gdje sjedim na vagi u nekoj medicinskoj ustanovi, pridržava me časna sestra i piše:
„Najzdravije dijete Zagreba!“
Što se vidi? Buda! Sva zalivena salom i debela jer je to bilo vrijeme kada je TBC bila opasna bolest, a debljina je bila znak zdravlja.
Još sam našla po koju svoju fotografiju i sve su snimljene u „Foto Ignac“ studiju u Ilici nedaleko Frankopanske ulice. Čak se sjećam kako me je posjeo na okrugli stolac koji se mogao okretati, pa bi mi rukom podigao bradu, pa otišao do fotoaparata na nogarima i prebacio crnu krpu preko glave, pa rekao da ovlažim usne, pa opet došao do mene i malo zarotirao stolac, pa natrag pod krpu, pa smiješak i tako nekoliko puta. Na njegov upit mama bi mu rekla kakvu pozadinu da stavi. Sistemom roletne spuštao bi iza mušterije motive cvijeća, jelene, pejzaže … Na slike se čekalo. Jedva bih dočekala taj dan i drhtavim rukama od uzbuđenja otvarala bijelu papirnatu vrećicu kako bih se vidjela ovjekovječena. Ne znam zašto ali nisam baš bila oduševljena. Danas jesam.
Došlo je vrijeme kada bih bila pred kućom gdje sam stanovala i viđala nedjeljom meni presretne parove gdje mama drži za ruku dijete, a tata oko vrata ima fotoaparat u kožnoj futroli i tranzistor koji je treštao s prijenosom nogometne utakmice. Mi ga nismo imali. Fotoaparat.
Slike s pričesti i krizme. U doba prvopričesnice su imale bijele haljine duge do poda i vjenčićem na glavi. Najčešće sve sašiveno po mjeri. Ja sam sve dobila od mamine sestre iz Njemačke. Čak i svijeću sa stakalcem pri dnu kako vosak ne bi kapao po ruci. Konačno da sam odskakala od drugih. Poslije obadva sakramenta su me slikali pred crkvom, pa u nekom zelenilu gdje sam sjedila raširene bijele haljine i za svaki slučaj su me odveli u „Foto Ignac“ ako one prije snimljene nisu uspjele.
Fotografija na kojoj smo moj otac, sestra i ja. Snimljene su na ulasku u Maksimir zahvaljujući čovjeku s fotoaparatom i postavljenoj „reklami“ – Foto moment i njegovim uzvikivanjem:
„Schnell fotografije – jefino!“
Gledam sliku snimljenu na Gupčevoj zvijezdi u dobi nekih mojih 13 godina. Moja sestra, prijateljica Nada i ja. Ne sjećam se zašto sam bila ljuta, ali i danas tu ljutnju osjećam i uzruja me. Neobično. Nada prelijepa, moja sestra slatka s maminim pokušajem da joj obuzda nevjerojatno gustu kosu i ja s takvim pogledom da bi ju trebalo pokazivati najtežim sumnjivim zločincima. Odmah bi sve priznali.
Konačno se u našoj kući pojavio fotoaparat. Nemam puno fotografija jer su filmovi bili skupi, razvijanje također , no postoje po neke ovjekovječene uspomene.
Gledam slike iz djevojaštva. Na jednoj nekoliko mojih prijatelja esperantista i ja, a na poleđini piše – Cesargrad, 1965. Kao da je jučer bilo.
Fotografija s Velebitašima na Kamniku pod snijegom do koljena. Žliga koji je konačno izdao knjigu „Stari Zagreb – Od vugla do vugla“, Dubravko koji je otišao u Kanadu i vrlo često me nazove, nažalost pokojni Jerko, pa još neki, ja i moj budući. Nije me niti primijetio da postojim, niti mi se sviđao. Godina – 1963. Kako me je mama uopće pustila da idem na to planinarenje? Zato što su to bili Velebitaši. Interesantno je da ja tu sliku nisam ni imala. Kada sam ju našla među fotografijama moga zakonitoga iznenađenju nije bilom kraja. Pitala sam ga:
„Tko je ova ženska ovdje?“ i pokazala sebe.
„Neki curičak. Pojma nemam.“
„Gledaj ju i gledaj mene.“
„Booožeee!“
Slike s maturalca. Mladost, smijeh, ludovanje … Jedino me čudi što smo mi bili isključivo ženski razred, a na slikama momaka oko nas … Od kuda oni?
Fotografije s vjenčanja. Nema ih previše. Najdraža mi je gdje kod dugačkog stola stojimo tada već koji sat moj zakoniti, malo dalje moja mama i nedaleko ja. Tko je najljepši? Moja mama!
Rođenjem djece fotoaparat je bio stalno spreman i na dosegu ruke. Guza s lijeve strane, guza s desne strane, kada spavaju, kada su budni, kada papaju, kada piju, kada bljucnu, puzanja, prvi koraci, ljetovanja, izleti, tužni, veseli, bezbrižni, plačni … i tako dok do odrastanja. Tih slika imam najviše.
Snimali smo obiteljske ručkove, Božiće, Uskrse … Gledam ih i sjećam se mirisa hrane, nečijeg uzdaha, razgovora ...
Prolaze mi kroz ruku fotografije druženja s prijateljima. Na jednoj se svi nešto smiju. Točno se sjećam razloga njihovog smijeha. Držim sliku gdje smo se skupili na večeri. Neki gledaju u jednom pravcu na pod, a neki su se morali podići da bi isto vidjeli. Jedino se ne vidi što je bilo toliko interesantno. I toga se sjećam. Sunce mamino je dopuzalo iz svoje sobe i tražilo:
„Ba!“
Ba je značilo da je žedan.
Prije nekoga vremena sam dobila fotografiju moga djeda i bake po ocu. Sjećam ih se, ali pred očima nisam imala njihov lik. Hvala Đuki što mi ju je dao. Sada osjećam toplinu pod tuhicom i gledanje zidova oslikanih cvijećem. Sada čujem jutarnje buđenje slavonskoga dvorišta. Škripu prilikom vađenja vode iz bunara. Bakin glas:
„Šic kuge mačke!“
Postoji jedna fotografija koja mi ništa nije značila. Moj svekar kojega nisam upoznala drži u naručju tek rođenu kćer Nadu u spavaćoj sobi i vide se dva ormara. Na poleđini slike piše – Karlovac 1922. Svojoj šogorici Nadi sam ponudila tu sliku. Samo je odmahnula rukom. Zadržala sam ju.
Udajom i dolaskom u kuću Moga čovjeka u hodniku su bila spomenuta ta dva ormara. Nikada ih nisam otvarala, ali sam predložila svekrvi da mali uredimo taj hodnik.
„Ćerce ali ja nisam vidjela ljepši.“
Toliko je to iskreno rekla da joj nikada više za njenog života nisam spominjala prostoriju na čijem je podu bio linoleum, visjela lampa sa metalnim širmom i nešto za odlaganje kaputa. Puno je vremena prošlo dok smo ga zrihtali po svome. Ormari su otišli na tavan.
Oženilo se Sunce mamino. Lijepo su on i žena uredili stan. Jako lijepo. No nisu imali ormare. Na moj užas sin je zatražio ona dva sa tavana. Uzeo ih je, iskoristio ljetno vrijeme i u vrtu kuće ih renovirao sistemom – uradi sam. Na milimetar su sjeli u spavaću sobu.
„To su ona dva grozna ormara?“ nisam vjerovala.
„Što kažeš?“
„Imaš zlatne ruke. Predivni su.“
„A pogledaj ovo“ i pokaže mi dno jedne ladice.
Nevještim rukopisom olovkom je pisalo – Nada, a dodano vještijim – 1929.
Nada će u ožujku napuniti 90 godina. Sve zna i drži pod kontrolom.
Hvala joj što nije htjela uzeti fotografiju gdje ju otac drži u naručju na čijoj poleđini piše – Karlovac 1922.
Sunce mamino ju drži u toj ladici.