U subotu sam otišla u meni nedaleki dućan. Ima svega. Složila sam već u glavi jelovnike za par dana unaprijed. Češljala sam police, gledala cijene, porijeklo onoga što trebam i zatekla se za okruglim pultom gdje se prodaju na različite načine pripremljene mediteranske prerađevine. Mene osobno zanima mali pakung slanih srdela. Nije veći od paketića papirnatih maramica. Moji to ne vole i taman meni za guštat. I čujem poznati glas:
„Ovo maslinovo ulje je izvrsno, ali skupo je“ govorio je supruzi.
Digla sam pogled a ono čovjek koji se već dulje vrijeme nalazi na naslovnim stranicama novina. I je skupo, ali kada je njemu skupo onda je preskupo. Ili se nešto promijenilo od njegove navodne izjave:
„Pa što je to 100.000.00 eura?“
Dok su drugi zastajali i buljili u njih, ja sam bez stavljenih slanih srdela u košaricu pošla dalje zbog ugrađenog čipa u glavi – neka institucije rade svoj posao.
U nedjelju su moji iskoristili prekrasno vrijeme za šetnju do Trga, sto mu kvrga (kako mi kažemo doma još od prošlog tisućljeća).
Unuk se oteo ocu iz ruke i potrčao prema čovjeku pružajući ruku za pozdrav vičući:
„Ivo! Ivo!“
Rukovali su se, pogladio ga je po glavi, slikali mobitelom i kada su mi to prepričavali po povratku kući lanula sam:
„Zar Ivo Robić nije umro?“
„Ma ne taj Ivo. Ovaj aktualni.“
Glavno da se dijete razveselilo. Taj Ivo i onaj na kojega sam pomislila imaju veliku poveznicu. Obojica vole muziku i probleme sa frizurom.
U toj šetnji glavnim zagrebačkim trgom se opet klinac istrgnuo iz ruke, potrčao prema čovjeku pružajući mu ruku za pozdrav vičući svojim malim znanjem govora:
„Papa! Papa!“
A božji izaslanik na zemlji na najvećoj funkciji u Hrvata mu je sav ozaren i polaskan pružio ruku na poljubac, ipak ustuknuo, rukovali su se, pogladio ga po glavi i zet ih je slikao mobitelom.
Kada su mi taj susret prepričavali lanula sam:
„Zar je bio ozaren i polaskan što ga je dijete prepoznalo?“
„Ma ne! Zbog uzvika – Papa!“
„Lijepo je kada ga dijete pozdravlja sa pa-pa, pa-pa!“
Onda je zet mahnuo rukom i uputio mi pozdrav odlazeći iz sobe:
„Pa-pa! Pa-pa!“
Danas sam u dućanu preko puta kuće uzela novine kako bih vidjela da li ima razloga da ih kupim, što rijetko činim. Bacila sam se u trošak zbog objavljene fotografije s jučerašnjeg referenduma.
Opet Ivo. Ne ona dvojica što vole muziku i imaju problema s frizurama, već onaj koji ima problema s institucijama koje rade svoj posao. A iza njega meni dvije bliske osobe koje ni ne znaju koliko ih volim. Sjela sam kod kuće za stol, gledala sliku i uživala kako su lijepi. Ovi moji. On kao meni dragi filmski glumac, a ona od rođenja pa do danas kao plaha srna.
Baš su zaredali susreti.
I na kraju razmišljam o taštini. Da ovo pročita Ivo koji ima problema sa frizurom da li bi ga to smetalo? Da ovo pročita onaj koji se ozario na uzvik – pa-pa, da li bi ga smetalo? Da ovo pročita onaj kojim se bave institucije koje rade svoj posao, a što spominjem skupo maslinovo ulje da li bi ga smetalo?
Osobno priznajem svoju taštinu. Dala sam tih nekoliko kuna za novine kako bih bolje vidjela meni drage osobe čije slike imam u hrpi albuma. Da li mi smeta? Ne! Kao što ne bi trebalo niti sve druge spomenute.
Bok do susreta!