U veži (što bi po zagrebački rekli – haustoru) imamo na zidu Pravila o kućnom redu i do toga drveni okvir za razne obavijesti.
Nisam sigurna da je netko pomno pročitao viseća Pravila, a na predviđenom mjestu za obavijesti se nađe eventualno stavljena cedulja od Plinare s navedenim datumom i satom kada očitavaju brojila. Najčešće se ne pojave.
Kada se doselio novi stanar sa suprugom i tek rođenom bebom u dvosobnom prizemlju nije bilo o njima nikakvih komentara, a najmanje tračeva. Sve dok taj stan nisu počeli temeljito uređivati. Palo bi kao slučajno nalukavanje i po koja riječ:
„Imaju para!“
Tiha i samozatajna obitelj je s useljenjem imala problem s parkiranjem auta. Svi stanari su zauzeli mjesta za svoje limene ljubimce u dvorištu već puno prije, pa je on morao plaćati parkiranje na cesti. Vjerojatno godišnjom kartom. Izmijenili smo po koju riječ i spomenuo je nemogućnost parkiranja.
„Ne znam što da vam kažem. Što god učinili dirate u osinje gnijezdo. Osobno sam za dogovor.“
Nakon dvije godine je mijenjao svoj stan za najveći u zgradi. Prekrasno ga je preuredio. Do neprepoznatljivosti od onoga kakav je bio. Izvođač radova je napravio kiks kojim je nastalo oštećenje zidova u stanu iznad njegovog i strelica je nepovratno odapeta. Razumijem da ga je njegov nadsused zbog nastale štete prijavio tamo gdje se mora. No nije bio jedini. Prijavili su ga iz dvorišne zgrade, zgrade prije, zgrade poslije … Kakav je verbalni kokošinjac nastao? Danju i veći dio noći. Moram priznati da me je sve to pomalo zlurado zabavljalo. Šteta je sanirana, stan je uređen, uselili su se i od većine stanara su na neki način bili ignorirani.
Pri susretu mi se opet žalio kako sada kada ima najveći stan, a nema pravo parkiranja. Nisam baš slegnula s ramenima, ali je tako izgledalo.
Naime ničije parkiranje u dvorištu nije stečeno pravo. To znači ako ja odem s autom, na moje mjesto može se bilo tko od stanara parkirati, kao ja po povratku na prvo slobodno ako ga ima. Da je zgrada etažirana bilo bi malo drugačije, no ne bitno.
Imali smo sastanak stanara o daljnjem uređenju zgrade. Tema nije ni spomenuta jer je susjed tražio mogućnost da i on smjesti svoj auto u dvorište.
Takvo baljezganje je bilo gore od bljuzgavice na cesti:
„Ja imam pravo jer sam tu rođena“ rekla je jedna.
„Ja sam kupio novi BMW i vani će mi ga netko ukrasti.“
„Moj tatek je tu parkirao još za vrijeme kralja Tomislava.“
Oglasila sam se:
„Ja parkiram od stojeća sedmog. Budimo malo konstruktivni i dogovorimo se. Ima načina.“
„Baš me zanima koji je to način da ovaj dojdek parkira u dvorištu?“ zapjenila se susjeda.
„Jedan od načina je da tvoj sin koji tu ne stanuje a već godinama drži neregistriranu krntiju i zauzima mjesto, dade ju odvesti na otpad.“
„Ma nemoj?“
„Ma moj!“
„Napravimo raspored tako da svaki mjesec netko od stanara parkira na cesti. To će nas zapasti u 14 mjeseci jednom“ još sam pokušala.
„Ma nemoj?“
„Ma moj!“
Okrenula sam se i otišla kući podsjetiti se aforizama Tome Bebića.
Konačno! Konačno se na oglasnoj ploči pojavio raspored kada tko iznosi tjednom na ulicu kante za smeće.
Vrlo brzo je do dodano kemijsko olovkom i potpisano.
„Ako nemam prava, nemam ni obaveze“ napisao je pogodite tko?
„Pokazao si pravo lice!“ dodano je anonimno.
Naša oglasna ploča je dobila funkciju zidnih novina.
Stavljen je raspored kada tko čisti snijeg.
„Kada nemam prava, nemam ni obaveze“ napisao je pogodite tko?
Vrlo brzo je dodano anonimno:
„Ovaj popis se nalazi kod firme gdje plaćamo pričuvu. Ukoliko netko strada kada je bio red na vama čeka vas novčana kazna.“
„To se neće dogoditi na vašu žalost“ potpisano od pogodite koga?
Jučer je osvanula anonimno, pisano velikim slovima i rukom. Doslovce prenosim:
„Kretenu primvti. Lažeš smeće u kantu. A moj muž ju vleće van. Rađe odgoji onu derište od dva leta da pozdrvlja susede. Kaj si ti misliš tko si ti. Bezbranik koji je unjeo razdor među mirne i drge ljude. Sram te neka bu.“
Vrlo brzo, potpisano i stavljeno na zidne novine:
„Dok se dogovorite gdje mogu parkirati, poradite na pismenosti. Za sada lijepo molim ne spominjite moje dijete.“
Jutros je osvanula nova cedulja, ali sam žurila i zaboravila naočale. Šteta. S druge strane neka se naše zidne novine proširuju. Pročitati ću kada bude manje hladno. Laažeeem! Idem odmah. Nema šanse da propustim idilu međuljudskih odnosa u naše dvije kuće koja me zabavlja. Može netko sve poskidati i baciti. To bi mi kao uveseljavanje bio veliki gubitak.
Čini mi se da su aforizmi Tome Bebića ipak poznati. Napisano je, potpisano i stavljeno:
„Kada si pomislio da treba popustiti, već si doživio poraz.“
Znači ne vrijedi ona: „Pametniji popušta.“ Te krilatice su se držali dinosaurusi i skupo ih je to koštalo: izumrli su napisao je Toma, jedna od najoriginalnijih osoba domaće umjetničke scene.
Donijela sam odluku zahvaljujući aforizmu spomenutog:
„Ako želite da vas ljudi zamrze, napravite nešto vrijedno.“
Učiniti ću nešto vrijedno kao moja dva poznanika. Pozvati ću vatrogasnu službu koja će ustanoviti da zbog parkiranih auta, a ne daj Bože požara, vatrogasci ne mogu ništa poduzeti. I je tako. Vatrogasci će poslati befel kojim se svi auti moraju maknuti. Kršenje naloga podliježe prekršaju i novčanoj kazni.
Završavam s naslovom zbirke aforizama Tome Bebića: VOLITE SE LJUDOŽDERI