Moslavački božićni običaji počinju na Sv. Barbaru (4. 12.) sijanjem božićne «šenice» ili od Svete Lucije (13. prosinca) i traju do Sveta Tri Kralja. Na dan Sv. Lucije ide se «Z Luciju», tj. pojedini dječaci obilaze kuće i dobivaju dar.
Na taj se dan stavlja nakvašena pšenica u male tanjuriće ili zemljane zdjelice, da za Božić proklija i naraste, te krasi stol za božićnih blagdana. Inače, tom se pšenicom prikazivalo zelenilo prirode, a na Sv. Tri Kralja nosila se u polje i stavljala među usjev.
Pravi božićni običaji počinju zapravo na Badnjak. Toga dana veliko je spremanje. Gospodar čisti blago i priprema za nj hranu, koju će mu podavati za svetke, «natrebi» kukuruz i pripravi «žitka» za živad, pa nacijepa, priredi i donese drva u kuću, a domaćica uređuje kuću, peče kruh božićnjak i kuglof, razne kolače kao orahnjaču, makovnjaču, gibanicu od rogača te razna pečenja (gusku, patku ili svinjetinu). Predvečer «kiti» kuće-gospodar stupove u ganjku, prozore, vrata i uglove kuće, staje i ostale gospodarske zgrade grančicama borovice, a tavan i slike bršljanom ili breberikom stavljajući pored nje komadić bijeloga luka. Nakon toga donosi u kuću luč i svežanj ili snop ječmene ili pšenične slame, zavezan konopcem ili umotan u stolnjak ili ponjavu, uz ove riječi: «...donosim Vam sva blaga sa naših polja i vinograda, šenicu bjelicu, puno purekov, racekov, picekov i v sega kaj od dragoga boga želimo. Kruha, vina i božjega mira i blagoslova...»
Netko od ukućana, najčešće domaćica, drži svijeću, te korpu miješanoga žita: kukuruz, raž, ječam, pšenica, zob i dočekuje domaćina koji unosi slamu. Jedan dio slame stavlja se pod stol, a drugi u ugao – čineći pravo veselje djeci koja će kasnije po njoj skakati, igrati se i spavati tu noć pokrivena samo gunjem. Svatko je žurio da prvi sjedne na slamu, jer ako prvi sjedne muškarac, kažu da će biti sve što se rodi i leže te godine žensko, a ako sjedne žena, sve će biti muško.
Gospodarica uređuje stol. Najprije se «žitak» sipa u križ stola od istočnog ugla prema zapadnom, od sjevernog prema južnom. Pritom se moli Očenaš i Zdravo Marija. Poslije toga, preko žitka sipa se slama, a usred stola stavi se novac, da godina bude bogata. Domaćica zatim stavlja stolnjak i govori: «Iš, kokoši tamo» -da kokoši ne idu na susjedovu zemlju. Na ugao stola, stavljali su: blagdanski kruh, kuglof – u čiju je sredinu dolazila borova grančica, posudica sa izraslom pšenicom, posudice raznog žita u koje se stavljala svijeća, pehar vina...
Još prije večere običavali su stari, čim bi se upalilo svjetlo u hiži, «zaslanjati» prozore plahtama i kaputićima. Činili su to zato da ih «coprnjaki», koji te noći jašu na metli oko kuće i selom, ne bi vidjeli. Da prozori nisu zaslonjeni, onda bi «coprnice» odmah znale, tko će u toj kući do godine umrijeti. Dotičnika bi, naime, vidjele bez glave.
Prije večere slijedi molitva, a svaki ukućanin uzima komadić bijelog luka umočenog u med za zdravlje i čistoću duše (med – zdravlje, luk- čistoća duše), da ne bi «naginul» i da mu «coprnice» ne naškode. Koliko je narod bio praznovjeran svjedoči nam to da se nitko nije usudio ni izići iz kuće prije nego što će udariti prvo zvono za ponoćku. Ako je već morao izići van, bacao je pred sobom mačku ili kovano željezo, jer je to, tobože, obrambeno sredstvo od zlih sila.
Sama večera na Badnjak vrlo je jednostavna. Jela su se obično posna jela: makaruni, riba, krumpir i grah salata, a od pića samo kompot.
Poslije večere kitio se bor. Nazivali su ga božićno drvece ili krispan. Krispan je donosio muškarac, stavljao ga u ugao zida na poseban, za to već pripremljeni stalak. Božićno se drvce ukrašavalo «brončanim» i «zlatnim» orasima, u koje se utaknula zašiljena šibica i vezala za grančice koncem od pređe, zatim su se stavljali lančići pleteni od krep papira, razne ruže, male jabuke; kasnije su licitari izrađivali šećerne ili salon bombone, «trešnje» i ostale licitarske slastice.
Kad je bor bio okićen, ukućani su pjevali božićne pjesme i čekali prva zvona koja su pozivala narod na ponoćku. Rijetki su oni koji nisu išli (do 2. svjetskog rata), a takvo vrijeme nastavlja se i poslije 90-ih. Iz kuće ipak ne izlaze svi, jer netko mora ostati čuvati vatru. U peć se stavljao panj badnjak, i to tako veliki da je gorio cijelu noć.
Nakon povratka s ponoćke blaguje se. Jede se pečenica i kolači, a piju rakija i vino. Stari su običavali tada jesti do sita (neki su se čak i «razboljeli»).
Na Božić je običaj da se ide najmanje k dvije mise. Taj dan, inače, nikoga se ne posjećuje. Isto tako ne vole da im na Božić tko dolazi u posjete, a ako takav ipak dođe, kažu za nj: «nema mira ni na sam Božić». Još kažu: «Tko nema na Božić mira, neće ga imati ni čitave godine!».
Za doručak na Božić jela se: hladetina (lanetina), krvavice i makaroni (tanka pogača lomljena ili rezana na kocke te prelivena vrućom masti). Za ručak i večeru bilo je svega obilja od pečenog i dimljenog mesa, kobasica, kolača – raznih gibanica, a tek poslije večere smjeli su se jesti: orasi, svježe jabuke, lješnjaci – voće općenito, a tijekom dana jele su se pečene bundeve.
Pravi Božić, prema narodnom shvaćanju, traje tri dana. I u ta tri dana ne uređuje se hiža. Na slami, koja je razbacana po cijeloj prostoriji, naći ćemo uvijek nekoga kako drijema i počiva. Slama ostaje u hiži do Ivanuša, treći dan Božića. Ujutro toga dana, prije izlaska sunca, domaćica iznosi slamu iz hiže i njom dariva voćke, da bolje rode i govori: «Koliko nas za stolom, toliko u gnijezdu jajčekof». Dio slame odnosi u štalu pod blago, a dio stavlja u gnijezdo kokošima da više nesu. U Moslavini za Novu godinu svi poslovi su se morali obavljati vrlo brzo frčno, npr., pospremanje kuće, hranjenje blaga. U rano jutro u zdenac se bacala jabuka. Nju je bacao onaj koji prvi ustane, ili to prepusti najmlađem ukućanu. Kod svih radnji «Boga se molilo»; prilikom bacanja jabuke u bunar kaže se: «Daj nam bog zdravlja, kak je i ta jabuka zdrava». Prilikom umivanja u hladnu vodu stavila se crvena jabuka, da svi budu zdravi i crveni u obrazima cijele godine.
Iz svega se razabire da su narodni običaji i vjerovanja o Božiću izraz svega dobra, blagostanja, zdravlja, sreće, mira, božjeg blagoslova i slobodnog življenja, a duboko ukorijenjeno vjerovanje (čak i praznovjerje), ni vjekovni utjecaji crkve ni prosvjete nisu uspjeli sasvim ga iskorijeniti.
Slavica Moslavac, prof.
Muzej Moslavine Kutina