Božićno drvce najirazitije simbolizira suvremeni Božić, kako na selu, tako i u gradu. Svjetluca to drvce već početkom prosinca u izlozima stvarajući poseban ugođaj.
Njemački povijesni podaci o majskom drvetu što su ga ljudi podizali, kitili i oko njega se zabavljali u božićno vrijeme sežu u početak 17. stoljeća, iako su indicije još starije. Oko takvih majeva ljudi su se veselili i zabavljali i u božićno i u pokladno vrijeme. Okićeno božićno drvce bilo je u početku bjelogorično, no uslijed sve većeg pošumljavanja nekih njemačkih područja učestala je upotreba zimzelenog božićnog drvca.
Socijalna povijest božićnog drvca u Europi upućuje na njegove početke u obrtničkom sloju, ali i u redovima aristokracije. No, to sada više nije maj oko kojeg se na javnim mjestima pleše i veseli, nego ukrašeno, svjetleće drvce što se kiti u domovima i obiteljskom krugu.
Iako sve do prošlog stoljeća kićenje božićnog drvca nije bio običaj u hrvatskoj seljačkoj kulturi, kićenje zelenim grančicama i izrada posebnih božićnih ukrasa jest. Kuće su se kitile grančicama kadulje, bršljanom, borovim grančicama i jabukama..., već prema području.
Osim različita nakita, na božićnom drvcu obvezno svjetluca svijeća. Svijeća i svjetlost su sastavni dio pučkog božićnog rituala. Prate ga još od adventskih i predadventskih dana, sve do odlaska na polnoćku, na koju su ljudi u prošlosti odlazili s upaljenim bakljama i lučima i katkad ih odlagali na jednom mjestu pred crkvom. Poput panja banjaka, koji tinja za Božićnih blagdana spjajući drvo i svjetlost, i svijeća na božićnom drvcu spaja ta dva elementa. Ona je, zapravo, još jedan znak povezanosti božićnog zelenila s prirodnim tijekom godine i buđenjem novog svjetla. Kao što su seoske kuće cijele badnje noći osvijetljene, tako i suvremeni gradovi blistaju jarkim svjetlom u razdoblju
uoči i oko Božića.