hmmm...
vjerujem u srodne duše ali ne i da te osobe moraju imati i iste interese. barem ne većinom.
slični pogledi na svijet, život itd. - da. no ako imamo različite interese a dovoljno smo znatiželjni i otvoreni za učenje o novim stvarima, taj odnos može biti genijalan. mislim da svaka veza, bila ona prijateljska ili ljubavna, mora navoditi čovjeka na izgradnju i neku vrstu napretka... no, da ne odlazim previše od teme:
ono što smatram najvećim problemom, a što je u članku jako dobro postavljeno kao '' postajemo slični lovačkim psima'' je činjenica da smo kroz gomilu idealiziranih priča, bajki, filmova i prepričavanja raznih iskustava stvorili sliku u glavi koja uopće nema veze sa realnošću.
recimo, smatram da sam našla srodnu dušu. kada bi sada išla nekome pričati o našoj vezi od početka pa do sada, kada smo u braku, taj netko bi vjerojatno mislio da živimo bajku. no, iza te lijepe priče o jednoj vezi zapravo stoji i gomila malih ili većih nesavršenosti, svađa, momenata u kojima se i jedno i drugo lupa po glavi u stilu ''šta mi je ovo trebalo''. to ne umanjuje činjenicu da smo srodne duše i da je naša veza zaista i kvalitetna i jaka i divna. samo uključuje i ona sasvim normalna, kontrastna stanja o kojima se priča samo sa najboljim prijateljima a koja nam, sasvim logično, uvijek zaborave natuknuti u svakoj bajci/filmu/knjizi...
kodak reklame su marketinški trik koji nam je tako lako usađen u glavu i mnogi od nas očekuju savršenost koja je, ako ćemo iskreno, zapravo i dosadna... ali ju svi traže.
dakle, nuklearni fizičar i teta u vrtiću mogu, ne znam, zajedno voljeti uzgajati cvijeće. a dok to rade, ona može voljeti slušati njegove priče o cijepanju atoma, dok on može uživati u biserima klinaca...
no stvar se bitno mijenja dok, recimo, dvoje nuklearnih fizičara kao zajedničko imaju samo to... i činjenicu da očekuju snjeguljicu ili princa na bijelom konju koji žive sretno do kraja života.
a nitko im nije rekao da i taj princ, vrlo vjerojatno, nije pokupio čarape s poda...
:)