Ovo je za sve mame koje su probdjele noći sa bolesnim djetetom u rukama, govoreći "U redu je, mama je tu."Ovo je za mame koje su hodale po kući cijelu noć sa bebom na rukama, koja nije prestajala plakati.
Ovo je za sve majke koje su se pojavile na poslu sa pljuvačkom u kosi, mrljama od mlijeka na bluzi i pelenama u torbi.
Za sve majke koje su pekle kolače za rođendane i šivale kostime za školske predstave.
I za sve majke koje to nisu radile jer su bile na poslu, trudeći se zaraditi novac kako bi se platili računi.
Ovo je za majke koje su rodile djecu koju nikada neće vidjeti.
I za sve majke koje su uzele tu djecu, dale im dom i pružile svu svoju ljubav.
Ovo je za sve majke koje su sjedile na klupama na košarkaškim, nogometnim ili rukometnim utakmicama, i kada su ih djeca pitala, “Jesi me vidjela?”, rekle su, “Naravno da sam te vidjela, ne bi to nizašto propustila” i stvarno to mislile.
Ovo je za sve majke koje su vikale na djecu u dućanu i dale im po guzi u očaju, kada su djeca udarala nogama, poput dvogodišnjaka koji želi sladoled prije večere, i poslije se mrzile jer su izgubile živce.
Ovo je za sve majke koje su porazgovarale sa djecom i objasnile im sve o tome kako bebe dolaze na svijet. I za sve majke koje su to željele učiniti, ali jednostavno nisu mogle.
Za sve majke koje su čitale priču za laku noć dva puta svaku večer. I tada su je pročitale još jednom nakon molbe: “Ispričaj mi još jednom priču.”
Ovo je za sve mame koje su naučile djecu zavezati vezice za cipele prije nego su krenula u školu. I za sve majke koje su uzele cipele na čičak umjesto onih sa vezicama.
Ovo je za sve majke koje su naučile svoje sinove kuhati i šiti, i svoje kćeri da budu hrabre i snažne.
Ovo je za sve majke čije se glave automatski okrenu kad nježni glasić u gomili zazove “Mama?”, iako znaju da su njihova djeca kod kuće ili odrasla.
Ovo je za sve majke koje su primile poziv iz škole da im je dijete bolesno i neka odmah dođu po njega u školu. I one su to učinile.
Ovo je za sve majke čija su djeca krenula krivim putem, i koje ne mogu pronaći riječi kojima bi doprle do njih.
Za sve majke koje su se ugrizle za usnicu, kad su vidjele da je njihova četrnaestogodišnjakinja pofarbala kosu u zeleno.
Što čini dobru majku?
Je li to strpljenje?
Suosjećanje?
Mogućnost dojenja bebe, kuhanja večere i šivanja gumba na košulju, sve u isto vrijeme?
Ili je to srce? Je li to bol koju osjećaš kada gledaš svoju kćer ili sina kako ide niz ulicu, odlazeći po prvi puta sam u školu?
Ili je to strah koji osjećaš u 1 ujutro kad tvoj tinejdžer sa novopečenom vozačkom dozvolom kasni jedan sat kući?
Trzaj koji te probudi iz sna, natjera da odeš od kreveta do kolijevke u 2 u noći i staviš ruku na svoju usnulu bebu?
Ili osećaj tupe boli dok promatraš kćer ili sina kako spava, noć prije odlaska na fakultet u drugi grad?
Ili potreba da, gdje god se nalazila, otrčiš u zagrljaj svome djetetu, kad čuješ vijest da se dogodila nesreća, izbio požar ili neko dijete umire?
Ovo je za sve majke djece koja su poginula u nesreći i majke onih koji su skrivili nesreću. Za sve majke čija su djeca preživjela nesreću i majke koje su sjedile pred televizorom prestravljene, grleći svoje dijete koje se upravo vratilo živo i zdravo iz škole.
Za sve majke koje su u suzama stavljale cvijeće i lutke na grobove svoje djece. Za one čija su djeca umrla od bolesti, nesretnim slučajem i najgore od svega i najteže za shvatiti, djeca koja su počinila samoubojstvo.
Ovo je za sve mlade mame koje se muče sa mijenjanjem pelena i manjkom sna.
I starije mame koje su naučile ili još uče pustiti djecu da odu od kuće.
Za sve zaposlene mame i mame kućanice.
Samohrane majke i oženjene majke.
Bake čija mudrost i ljubav prema svojoj odrasloj djeci i djeci njihove djece ostaje konstantna.
MAMA, HVALA TI!