Je li mudro pokazati tugu?

Izbjegavam pokazivati tugu, pogotovo pred strancima. Ranije sam imala potrebu artikulirati svoje raspoloženje, vjerojatno podsvjesno tražeći da me netko utješi, ali sam s vremenom primjetila da je sve to onako bez veze, da zapravo nikoga ne zanima kako se osjećam i da svi samo čekaju da se skrene tema na nešto drugo ili daju petama vjetra. Zato to više ne radim, ili baš kad osjetim potrebu, kažem nešto malo, ali brzo okrenem temu na nešto drugo. Nitko više nije osjetljiv na patnju drugoga, samo na svoju sopstvenu. Naravno, svoje bližnje izuzimam. Imam sreću što su takvi kakvi su i to mi je dovoljno.... Od drugih ne tražim ništa i ne očekujem ništa.

Meni je prije mjesec dana umro otac, ja sama kod kuće sa svojom kujicom Dinom i na njoj vidim neku crvenu kvrgu, to je bio okidač. Rasplakala sam se kao kišna godina, dođe muž kući, gleda u mene ko u čudo. Napokon se usudi pitati što se događa. Naravno da sam pokazala tu kvrgu i to je bilo dovoljno da se u čudu zapita jesam li normalna?, Toliko o njihovoj osjećajnosti i suptilnosti, a o tješenju da i ne govorim.

Kada sam tužna,šutim a kada mi se plače, smijem se!

Nije baš mudro , sli ne briga me.

Ja sam previše osjetljiva da bih mogla nešto sakriti bila to tuga , radost , bijes...ili neki drugi osjećaj.

ja nemogu sakriti kad sam tuzna,zaista se vidi na meni,imam dvije super prije s kojima volim popricati,nisam tip od jadanja,ali kad mi ej bas tesko volim i ovdje doci,jer tu dobijem neku dozu sedativa,od smieha zezancije sto covjeka podigne u zivot malo.a najvise se povucem u sebe,i slabo se javljam kome..

ja sa plakanjem imam problem pa onda pokazujem ljutnju umjesto tuge. al nebitno.. Tip sam koji tada najradije razgovara sa nekim dobroćudnim i u koga imam malo povjerenja,tako sam nekako navikla,nije me sram osjećaja i onoga što mislim. ali sam primijetila da to baš nije poželjno ponašanje,ljudi te počnu izbjegavat i to je ono najtužnije. Kako je rekla autorica u početku, ljudima smeta kad netko plače. tako da su me ljudi "naučili" da se ne treba nikada nikome žaliti jer tek ćeš tada ostati sam! :-( Mene to muči!

[QUOTE=paloma_22]sutim, povucem se u sebe i kao da sam na nekom drugom svijetu. drzim u sebi dok jednog dana ne puknem (sama sebi, ne pred drugima). nema mi smisla jadati se drugima, onda dok se jadam kao da usput govorim: ma ok sam ja, pa to sve skupa gubi smisao. eventualno najboljoj prijateljici znam katkad otvorit dusu, ali i to je rijetkost [/QUOTE]

Voljela bih da mogu sakriti kad sam tužna, ali ne mogu, takva sam..

zapravo, kod mene je situacija malo drugačija.....iz svega pokušam iščupat neku pozitivu pa ne bit tužna....a ako se ni to ne može onda češće budem bijesna nego tužna, ali mislim da mi je to samo obrambeni mehanizam jer ne znam kako bih podnjela tugu.....često me glava boli nakon potiskivanja emocija, al bojim se što bi tek bilo kad bih se sasvim prepustila tuzi i koliko bi ona trajala....