Bullying (Grupa: Žene o ženama i za žene)

Lola

Pohvale za temu-e/grupu.

Tuzne price :-(, zao mi je.Ali nije bezveze receno "Ono sto nas ne ubije to nas ojaca".

Zivimo takvim zivotom gdje roditelji nemaju dovoljno vremena ili jednostavno ne razgovoraju sa svojom djecom koliko treba i kako treba. Ne da mi se sada nikoga kriviti(svi smo mi pomalo krivi) pa ni roditelje, koji zive/ rade za svoju djecu i da im bude bolje ali zaboravljaju ono bitno(najbitnije) a to je razgovor sa svojim djetetom koji dosta utice na to kroz sta ce njegovo dijete proci(u ovom slucaju i tudje dijete) i kako ce se ponasati tada i kakva ce osoba postati.

Evo sama, kad sam dobila prvu menstruaciju plakala sam, mama onako sva uplasena pitala me sta mi je. Znala sam ja sta je meni, naravno da sam znala, informisala se na razne nacine kao i pricanjem sa prijateljicima, ali nisam sa njom. Mozda i da jesam pricala, bilo bi suza iz razloga sto menstruaciju nisam zamisljala na taj nacin, opet to mi je ostalo u sjecanju i dan danas mislim da je trebala razgovarati sa mnom.

Hocu da kazem da roditelji slabo razgovaraju sa svojom djecom, kako je njima a kamoli da ih zanima sta njihovo dijete radi drugom djetetu.

Za kraj misao "Svijet je opasno mjesto za zivot ne zbog ljudi koji cine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopustaju da se ono dogodi." 

U tome se kriju sve ljudske katastrofe, kako zrtava tako i posmatraca ;-)

P.S. Lola, kako mozes i pomisliti da si "odvratna" na bilo koji nacin :-( -> ovo me bas rastuzilo, ti si jedno predivno bice :-***.

ajme lola, cure, ovo je strašno....

i kod mene u osnovnoj je isto bilo djece iz bosne al nitko nikog nije mrzio i nije podbadao jedina se razlika vidla kad bi mi išli na vjeronauk a onih par koji su bili druge vjeroispovjesti išli su doma....

ali zbog glupih dečkiju i ja sam osjetila neke posljedice na sebi....

znate kako je grozno kad ste prva cura kojoj prko ljeta narastu sise.... e pa to se meni desilo u 6 osnovne i muku sam mučila sa tim glupanima koji bi cijeli odmor proveli gledajući kako bi me zašlatali...

Hvala cure Cheryl

Što se tiče ovog šlatanja, toga je bilo i kod nas, samo što mene skoro nitko nije htio šlatati jer sam valjda bila na dnu ljestvice poželjnosti.

Stvarno je zastrašujuće kakvi sve oblici "zabave" padnu klincima na pamet, a ni nemaju pojma koliko to može negativno utjecati na nekoga, čak i u odrasloj dobi.

 Lola  - većina zna biti jako jako okrutna prema manjini i mrzi sve ono što ne razumije a ne potrudi se razumjeti i prihvatiti - iu ovih naših druženja tu mislim da nisi izrasla u ništa drugo nego u pametnu mladu ženu kojoj želim da što prije potisne ta sjećanja u najmračniju rupu  i živi onako kako zaslužuje

Ponešto, nadam se korisno, o temi:

 

Nasilje među djecom

 

O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada, ozljeđuje ili isključuje iz igre i aktivnosti drugo dijete koje se ne može obraniti. Takvo nasilje može imati oblik prijetnji, tjelesnih ozljeda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari, uništavanja stvari... često uključuje neugodne komentare o djetetovoj obitelji ili rodbini (npr. ''Ivan nema tatu! Mama ti je debela!'')

Ukoliko Vaše dijete ima problema u školi, netko ga/ju izaziva, ruga mu/joj se, udara ga/ju, uzima njegove/njezine stvari, govori mu/joj ružne riječi, ismijava ga/ju… postoje stvari kojima ga/ju možete podučiti kako bi se zaštitio/la:

• Razuvjerite ga u razmišljanju kako, iz nekog razloga zaslužuje biti žrtva-ne mora osjećati sram; nasilnici su ti koji imaju problem
• Podučite ga/ju kako da bude čvrst/a i jasan / jasna – neka gleda nasilnika/cu u oči i kaže PRESTANI!
• Pomozite mu u osviještavanju činjenice da ne može promijeniti nasilnika, te ga pohvalite što Vam se povjerilo i potaknite ga o istome obavijesti nastavnika/profesora u kojeg ima povjerenja (ukoliko je nasilničnom ponašanju izložen u školi)-podučite ga/ju kako nasilnici ponekad prijete, ali samo zato jer znaju da mogu biti spriječeni
• Podučite ga/ju da ne koristi nasilje nad nasilnikom
• Potaknite ga/ju neka potraži pomoć vršnjaka i ohrabrujte ga/ju u sklapanju i održavanju prijateljstava
• Potičite razvoj socijalnih vještina Vašeg djeteta (ljubaznost, empatija, slušanje, nenasilno riješavanje sukoba, kooperativnost, izražavanje želja i potreba...)
• Potaknite ga da Vam kaže ukoliko zna za neki slučaj nasilja, te da o tome obavijesti i školskog pedagoga, psihologa, nastavnika...
• Potražite pomoć školskog osoblja ukoliko saznate kako je Vaše dijete izloženo nasilju te zajedno poduzmite potrebne mjera s ciljem zašite djeteta od daljnje viktimizacije

Često braća, sestre i prijatelji djeteta znaju za zastrašivanje puno prije nego roditelji i nastavnic te ne reagiraju jer ih je to žrtva zamolila ili iz straha da i oni ne postanu žrtve. Ukoliko sumnjate da je Vaše dijete izloženo zastrašivanju, osim s njim/njom porazgovarajte i s ostalom djecom u obitelji, kao i djetetovim prijateljima kako biste potrdili svoje sumnnje i što prije pomogli djetetu.

Kako prepoznati nasilnika?

Nasilnici imaju potrebu osjetiti kontrolu i moć nad drugima te im ponekad nedostaje suosjećanja za žrtve. Prkosni su, sukobljavaju se s odraslim osobama, antisocijalni su i skloni kršenju školskih pravila. Često su skloni ljutnji i ''lako eksplodiraju''. Teško se nose s frustrirajućim situacijama. Vrlo često su i sami nasilnici bili žrtve fizičkog zlostavljanja i nasilništva u školi (ili u obitelji)! Mogu biti ljuti i uznemireni zbog situacije u školi ili kod kuće. Uglavnom biraju žrtve koje su sitnije, mlađe, slabije, povučenije i pasivnije od njih. Neki nasilnici uopće ne razumiju kako se žrtve osjećaju i koliko im zastrašivanje šteti. Lako se uvrijede i često doživljavaju agresiju prema sebi čak i kad nije prisutna. Napadač ne mora nužno biti uključen u čin nasilja, može biti organizator grupe, tj. poticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Obično ne vole školu i nisu se na nju adaptirali, imaju lošu samokontrolu, neosjetljivi su na osjećaje drugih ljudi. Dok neki nasilnici uživaju u agresiji, osjećaju se sigurnima i prihvaćeni su među vršnjacima, drugi imaju slabiji školski uspjeh, manje su popularni kod svojih vršnjaka i osjećaju se manje sigurnima. U nekim situacijama i sami nasilnici postaju žrtve. Nasilnici uvijek uspiju pronaći način zastrašivanja i zadirkivanja koji će najviše uznemiriti žrtvu: zadirkuju zbog težine, izgleda, boje kose, obitelji, popularnosti, uloženog truda, teškoća u učenju, religije, zbog položaja u društvu, ljubomore na žrtvu… Upozoravajući znakovi nasilničkog ponašanja Roditelji čija djeca pokazuju niže navedene znakove trebali bi razgovarati sa stručnjakom koji će im pomoći u shvaćanju djece i savjetovati ih u prevenciji nasilnog ponašanja. Znakovi kod male djece i predškolske djece napadaji bijesa koji traju dnevno duže od 15 minuta te ih roditelji i drugi članovi obitelji ne mogu smiriti pa na kraju im ''popuste'' prisutni su često bezrazložni ispadi agresije  impulzivni su, neustrašivi i energični konstantno odbijaju pravila i slušanje odraslih nisu vezani za roditelje; na nepoznatom mjestu ne traže i ne odlaze do roditelja često gledaju nasilje na televiziji, uživaju u nasilnim temama ili su zlobni prema vršnjacima Znakovi kod školaraca imaju lošiju pažnju i koncentraciju često ometaju školske aktivnosti imaju loš školski uspjeh  često upadaju u tučnjave s drugom djecom na razočarenja, kritike i zadirkivanje reagiraju izuzetnom ljutnjom, krivnjom i željom za osvetom često gledaju nasilne filmove i igraju nasilne igrice imaju malo prijatelja te su često neprihvaćeni zbog svojeg ponašanja sklapaju prijateljstva s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti konstantno se suprotstavljaju odraslima zadirkuju i draže životinje osjećaju se frustrirano djeluju kao da ne suosjećaju s drugima Znakovi kod adolescenata ne poštuju autoritete nedostaje im suosjećanja za osjećaje i prava drugih probleme rješavaju nasilnim ponašanjem postižu loš školski uspjeh i skloni su markiranju isključuju ih iz škole koriste alkohol i droge sudjeluju u tučnjavama, krađama i uništavanju javnog vlasništva

 

Posljedice nasilništva

Posljedice nasilničkog ponašanja i zastrašivanja

Nasilničko ponašanje može izazvati brojne posljedice kao što su: usamljenost, depresivnost, tuga, uplašenost, nesigurnost, nisko samopouzdanje, pa i bolest, što ostaje prisutno dalje kroz život. Pokazalo se da su žrtve nasilničkog ponašanja u školi kao dvadesetogodišnjaci depresivniji od osoba koje nisu bile žrtve takvog ponašanja.
Važno je naglasiti da, ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi i promijeni, nasilnici također imaju dugoročne posljedice takvog ponašanja. Istraživanja su pronašla povezanost nasilničkog ponašanja za vrijeme školovanja s kriminalnim ponašanjem kasnije u životu.

Djeca koja su svjedoci nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi također imaju posljedice jer mogu postati skloniji većem riziku toleriranja ili agresivnog ponašanja u budućnosti.

Što roditelji mogu učiniti?

Roditelji mogu puno toga napraviti da pomognu djetetu žrtvi nasilničkog ponašanja. Moraju znati da za zastrašivanje nije krivo njihovo dijete. U nekim situacijama se djeca mogu sama suočiti sa zastrašivanjem i nasilničkim ponašanjem, ali često je potrebna pomoć odraslih i njihova uključenost. Većina djece odrasta u nenasilnim uvjetima i nije navikla na takvo ponašanje, pa se ne snalazi, a i nije u mogućnosti primijeniti neke strategije sprečavanja zastrašivanja. Djeca koja se požale roditeljima očekuju pomoć i nikako im se ne smije govoriti da se ne obaziru na zastrašivanje.

Sumnjate li da vam je dijete žrtva zastrašivanja i nasilničkog ponašanja u školi neka vam ispriča što se događa. Potrudite se da:

• Saslušate dijete i ne prekidate ga
• Uvjerite ga da nije ono krivo i da je učinilo pravu stvar rekavši vam
• Potražite pomoć nastavnika i školskog suradnika
• NE ohrabrujete dijete da se samo odupre tome (npr.''Vrati mu!'')
• Potaknete dijete da se druži s prijateljima u školi i na putu u školu
• Budete svjesni znakova i simptoma zastrašivanja, ne zanemarujte ih već kontaktirajte školu
• Ne držite zastrašivanje tajnom
• Potaknete pitanje uvođenja programa za suzbijanje nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi
• Pružite djetetu priliku da kaže što misli o tome
• Okupite i druge roditelje te raspravite o problemu i načinima njegovog suzbijanja
• Predložite školski pravilnik za rješavanje sukoba – dokument u kojem se navodi kako se škola suočava i rješava svaki incident
• Dogovorite se da otpratite dijete u školu ako se događa na putu prema školi
• Predložite da se nasilnika zadrži u školi dok svi ne odu kući
• Odvedete dijete na tečaj samoobrane ukoliko to može pomoći njegovom samopouzdanju i osjećaju sigurnosti
• Zapisujete sve incidente

Pojava nasilničkog ponašanja djeteta može ukazivati na smetnje ponašanja. Preporuča se potražiti pomoć stručnjaka npr. javiti se u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba na telefon: 01/3457-518 ili 519. Cilj terapije ili savjetovanja je povećanje samopoštovanja i nalaženje prihvatljivih načina nošenja s ljutnjom. Također je korisno za dijete pronaći aktivnost u kojoj je uspješno i za koju pokazuje interes.

Ako posumnjate da Vam je dijete nasilnik u školi, važno je odmah potražiti pomoć, prije nego što dođe do većih obrazovnih, socijalnih, emocionalnih i zakonskih poteškoća. Važno je saznati što uzrokuje takvo ponašanje te razviti plan mijenjanja nasilničkog ponašanja i pritom razgovarati s djetetom, pedijatrom, ravnateljem škole, školskim pedagogom, psihologom, defektologom, psihijatrom… Djeca nasilnici mogu imati brojne razloge za svoja ponašanja: oponašaju stariju braću, roditelje, rodbinu, ne znaju druge, bolje načine komunikacije s drugom djecom, sami su doživjeli zlostavljanje, napeti su zbog raznih izvora stresa....

Vi možete zaustaviti nasilničko ponašanje:

1. Razgovarajte s djetetom, objasnite mu posljedice nasilja na žrtve, budite prisutniji u djetetovim aktivnostima
2. Potičite cijelu obitelj na drugačija ponašanja, budite primjer
3. Ne dozvolite da Vaše dijete svjedoči nasilničkom ponašanju kod kuće
4. Pokažite djetetu druge načine druženja
5. Dogovorite sastanak s nastavnicom, ravnateljem, pedagogom…
6. Pričajte s djetetom o svemu, pa i o školi (oprez! Na pitanje ''Kako je bilo u školi?'' najčešće odgovore ''Dobro'' i tu razgovor prestaje. Budite uporni.)
7. Ohrabrujte dijete i pohvalite ga za suradnju s drugima i nenasilno rješavanje sukoba
   

Koja su djeca žrtve

Koja djeca postaju žrtve školskog nasilništva? Nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili odskaču od druge djece (boja kože, način hoda, ime, veličina, religija, naočale, obitelj, način oblačenja…). Često su to tiha, mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja. Imaju malo prijatelja koji ponekad i stanu u njihovu obranu. Vrlo su povezani s roditeljima koje se često (ali ne uvijek) može opisati kao prezaštićujuće. Žrtve nasilništva često imaju i: Lošije socijalne vještine (ne znaju se "zauzeti za sebe'') Manjak sigurnosti i spremnosti na traženje pomoći Manje podrške od strane nastavnika i drugih učenika Osjećaj krivnje te smatraju da su sami krivi za to što im se događa Želju da se uklope, na bilo koji način Najčešće je žrtva: Novo dijete u razredu Nadareno dijete Mirno i ljubazno dijete Dijete koje ima dobar odnos s učiteljem Dijete nižeg socioekonomskog statusa Dijete iz druge etničke skupine Hendikepirano dijete/ dijete s posebnim potrebama Dijete razvedenih roditelja Dijete žrtva obiteljskog nasilja Djeca žrtve često pokušavaju to sakriti od odraslih jer se boje da će ih smatrati slabima i kukavicama ili iz straha da će se situacija samo pogoršati. Postoje znakovi koji nam mogu pomoći da prepoznamo/posumnjamo da je neko dijete žrtva školskog nasilništva. Žrtve nasilničkog ponašanja: Boje se ići u i iz škole Mijenjaju uobičajeni put do škole Mole roditelje da ih voze u školu Odbijaju ići u školu ''Bolesni'' su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu Pogoršava se školski uspjeh Dolaze kući s potrganom odjećom i oštećenim školskim knjigama Dolaze kući izgladnjeli (uzet im je novac) Postanu povučeni, niskog samopouzdanja Postanu anksiozni, napeti, prestanu jesti Prijete ili pokušaju samoubojstvo Zaspu plačući, imaju noćne more Ostaju bez svojih stvari, često ''gube'' džeparac Sve češće pitaju za novac ili počnu krasti (da daju nasilniku) Odbijaju govoriti što nije u redu Imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine Počnu zastrašivati drugu djecu Postanu agresivni ili depresivni Počnu markirati Daju nevjerojatne isprike za gore navedena ponašanja Sami su pod odmorom, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti Ne biraju ih u grupnim sportovima Traže blizinu učitelja Nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred ploču, pred razred

 

//www.poliklinika-djeca.hr/

Kako možete prepoznati je li vaše dijete žrtva nasilja?

1. Postaje depresivan i povlači se u sebe,
2. ima lošu sliku o sebi i malo samopouzdanja,
3. postaje suzdržan, sramežljiv, izoliran od vršnjaka,
4. uspjeh u školi se pogoršava,
5. ne voli odlaziti u školu i često markira,
6. često je bolestan,
7. razvio je poremećaj u prehrani ili spavanju,
8. često traži novac ili čak krade od kuće, dolazi gladan i sa uništenim stvarima
9. agresivan je do vršnjaka i sebe.

Što učiniti?

Roditelji pobrinite se da vaše dijete uvijek zna da ste mu na raspolaganju i ne pokušavajte prikriti probleme.

Vjerujete li da je vaša dijete žrtva nasilja:

1. recite mu da on nije odgovoran za takvo ponašanje,
2. objasnite mu da je nasilnik često žrtva u svome domu,
3. naučite ga da se suoči sa situacijom – neka ne dozvoli da vide da je pogođen takvim načinom i neka kaže jasno i glasno da ga nešto smeta i da ga pusti na miru - bez srama,
4. učvrstite samopouzdanje vašeg djeteta potičući ga u onim aktivnostima u kojima je dobar,
5. često ga hvalite tako da ojača sliku o sebi,
6. slušajte ga kad vam govori što se dogodilo u školi – na taj način će dijete znati da ste uz njega,
7. ne ponašajte se previše zaštitnički jer ćete ga tako učiniti još više ranjivim,
8. razmislite je li on naučen biti u podređenom položaju kod kuće, naprimjer u odnosima sa svojim starijim bratom/sestrom i pokušajte promijeniti njihov odnos,
9. obratite pažnju i ako se stvari pogoršavaju pripremite se na to da ćete morati intervenirati,
10. zajedno se obratite ravnatelju škole, školskom psihologu ili roditeljima nasilnika.

Vjerujete li da je vaše dijete nasilnik:

1. naučite ga da poštuje ljude, upozorite ga neka bude suosjećajan, recite mu da je vrlo važno da ne čini zlo drugima,
2. recite mu da se prema drugima ponaša onako kako želi da se drugi ponašaju prema njemu,
3. postavite pravila kod kuće koja ne dozvoljavaju zločesto i nasilno ponašanje prema drugima i pohvalite ga kad se ponaša dobro,
4. naučite ga da neće uvijek dobiti što želi – naučite ga da zamoli za ono što želi, a ne da ih otima od drugih,
5. naučite ga važnosti suradnje,
6. razmislite kako se dijete ponaša prema vama ili što čini kako bi obio nove igračke... i koliko mu udovoljavate,
7. ne biste smjeli upotrebljavati nasilje i ucjenu kad želite da dijete nešto učini,
8. obratite pažnju na to kada vaše dijete postane nasilno kako biste otkrili koje situacije potaknu takvo ponašanje.

Ako je vaše dijete nasilnik

Nitko od nas ne želi razmišljati o tome da naše dijete zlostavlja drugo. Teroriziranje, zaplašivanje, izbjegavanje, mučenje i ismijavanje nisu rivalstvo s braćom ili sestrama ili vršnjačko nasilje. To je nasilje. Važno je ne podcijeniti ono što se dogodilo i otpisati kao 'nešto uobičajeno' između braće i sestara ili vršnjaka. Isto je tako bitno da to ne  pokušavate opravdati, racionalizirati ili minimizirati. Ako dopustite da se vaše dijete provuče s takvim ponašanjem neće mu koristiti. Vi na taj način suptilno šaljete poruku da ne očekujete puno više od njega, i tako mu dajete gotov izgovor da bude okrutan i nasilan.
Bitno je u takvim situacijama ne kažnjavati dijete. Kazna će ga samo naučiti da bude agresivniji i sklon tome da povrijedi druge ljude.

Dobro je ako možete zaustaviti nasilje u ranim fazama prije nego što je vaše dijete obilježeno kao nasilnik. Ali nikad nije kasno, jer kao što je vaše dijete bilo spremno postupati s nepoštovanjem, zlobom i bešćutnošću, sposobno je i da se prema drugima odnosi s poštovanjem, da bude ljubazno i suosjećajno.

Kad vaše dijete izvrši nasilje nad nekime, neuvažavanje ili nadanje da se radilo o prolaznom zastranjivanju dovest će do toga da će se vaše dijete početi ponašati još više nasilnički. Konstruktivna alternativa su četiri koraka discipline, s tri P – popravljanje, pronalaženje rješenja i pomirenje.

Važno je  jasno navesti svome djetetu što je učinilo i potvrditi vaše vjerovanje da je sposobno popraviti nered koji je učinilo.  Ako je dijete na primjer potrgalo bratovu omiljenu igračku mora je popraviti ili zamijeniti. Materijalnu štetu je lakše popraviti nego štetu koja je nanesena osobi.
Isprika za počinjeno je u redu, ali nju nije potrebno zahtijevati, već tražiti. Ako zahtijevate ispriku dobit ćete neiskren 'Žao mi je' ili stalne neiskrene isprike nakon ponavljanog incidenta.  Bez obzira koliko srdačno bilo, samo izgovaranje riječi 'Žao mi je' nije dovoljno. Iskreno i bezuvjetno pokajanje znači preuzeti odgovornost za napravljenu štetu i krenuti popravljati oštećenu vezu.  

Žrtva

Ako je vaše dijete žrtva tiraniziranja, ne očekujte da će vam to odmah priznati. Vjerojatnije je da ćete o tome saznati iz glasina ili iz priča u kojima ste prepoznali znakove koje vaše dijete pokazuje. Zašto vam je to dijete zatajilo? Ima više razloga:

• sram ga je jer ga zlostavljaju,
• strah ga je odmazde, ako se povjeri roditeljima ili nekome od odraslih,
• osjeća se bespomoćno, jer smatra da mu nitko ne može pomoći,
• osjeća se beznadno, jer smatra da mu nitko ne želi pomoći,
• povjerovao je u laž da je tiraniziranje nužan i sastavni dio djetinjstva,
• naučio je da je tužakanje vršnjaka loše, djetinjasto i nije cool.

Vrlo je loša kombinacija nasilnik koji dobije ono što želi od žrtve, žrtva se boji reći, promatrači gledaju, sudjeluju ili okreću glavu na drugu stranu i odrasli koji nasilništvo doživljavaju kao zadirkivanje koje je nužan dio odrastanja, u stilu 'dečki 'ko dečki'. Ako tome dodamo kombinaciju bespomoćnosti i beznađe koje osjeća maltretirano dijete i zabrane o tužakanju, postoji velika mogućnost da ćete kao roditelj ostati u neznanju o boli koju vaša djeca doživljavaju svaki dan od strane svojih vršnjaka ili čak od strane odraslih kojima ste povjerili svoju djecu.

Kada otkrijete da je vaše dijete žrtva nasilja razgovarajte s njime i objasnite mu da za nasilje nije krivo ono već da je krivnja na nasilniku. Nitko ne zaslužuje da ga se tiranizira.
Možda se vaše dijete ponaša na način koji iritira ili dosađuje nasilniku (više ovo drugo). Ali ta ponašanja nikad ne opravdaju prijezirno ponašanje nasilnika. Nemojte preispitivati djetetove postupke već mu pružite podršku. Nasilnik je već ponizio vaše dijete poslavši mu poruke: 'Ti nisi vrijedan poštovanja; ne možeš se zaštititi; nemaš kontrolu nad tim što ti se događa u školi i nitko te ne voli.' Vaše dijete treba vašu pomoć da nađe protuobranu za te ružne poruke.

Nemojte požuriti u rješavanje problema umjesto vašeg djeteta. Osim ako vaše dijete nije u ozbiljnoj fizičkoj opasnosti, vaše preuzimanje kontrole nad situacijom prenijet će poruku vašem djetetu kako je još više bespomoćno nego što je mislilo, prenijeti poruku nasilniku kako je vaše dijete doista ranjiva meta i poručiti vršnjacima da je nasilnik bio u pravu – vaš sin je 'slabić', ili još gore 'mamin sin'. Uzimajući to u obzir, treba voditi računa o tome da ipak ne možemo staviti svu odgovornost na dijete u zaustavljanju zlostavljanja. Mi im kao roditelji možemo dati alat da se obrane i zauzmu za sebe pred nasilnikom, ali također naš posao kao odraslih osoba je da stvorimo okolinu koja ne pridonosi nasilju i da konfrontiramo nasilje kad ga vidimo ili čujemo za njega. Nasilnik je naučio da se ponaša nasilno. On treba naučiti kako da ne bude nasilnik, a dio tog učenja treba provesti odrasla osoba.

Četiri najsnažnija protuotrova za nasilje su: pozitivna slika o sebi, biti prijatelj, imati barem jednog dobrog prijatelja koji je tu za vas u dobru i u zlu te biti sposoban uspješno se uključiti u skupinu.

Nasilnik će sve to pokušati sabotirati, uznemirujući vaše dijete, narušavajući njegov osjećaj samopoštovanja i vlastite vrijednosti. Uspješno će ga izolirati tako da nije u mogućnosti razviti bitne vještine stvaranja vršnjačkih odnosa. Okupljati će vršnjake kako bi se uključili u nasilje i na taj način još više zatvarati mogućnosti stvaranja bilo kakvih pozitivnih vršnjačkih odnosa i bitnih prijateljstava između vašeg djeteta i njegovih vršnjaka.

Ako vašem djetetu nedostaje pozitivna slika o sebi, ovisno je odobravanju od strane drugih i sklono je razbijati glavu oko stvari koje u njegovom životu pođu po lošem, vjerojatno će okriviti sebe za nasilje koje doživljava. Takva će djeca vjerojatnije popustiti pred taktikom nasilnika te postati pogodna za nove napade. Ako misle da su napadi usmjereni na nešto što je sastavni dio njihovog izgleda ili karaktera, vjerojatnije je da će postati depresivni i tjeskobni (ja sam glup, ružan, nespretan, nemam prijatelja).

Prijavite nasilje djelatnicima škole

Učitelji ili nastavnici vašeg djeteta trebaju biti upoznati s tiraniziranjem koje vaše dijete doživljava. Škola je odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u blizini škole. Treba im javiti kada se incident dogodio, gdje i koja su djeca sudjelovala te koji je utjecaj nasilje imalo na vaše dijete.

Nasilništvo među učenicima se događa u svakoj školi. Nastavnici trebaju stalno biti na oprezu i reagirati na svaki slučaj nasilja. Ako škola vašeg djeteta nema načela protiv nasilništva, zajedno s procedurama i programima koji ih podržavaju, moglo bi se dogoditi da će odgovorni u školi nasilništvo smatrati problemom žrtve.

Nije rijetka pojava da se situacija doživljava kao žrtvin problem kojeg žrtva mora riješiti sama. Žrtve kod nasilnika često potiču vrlo malo empatije od strane vršnjaka iz razreda i odraslih. Možda ćete morati biti uporni u svom inzistiranju na tome da se nasilništvo rješava djelujući na njegov izvor – na nasilnika. Možda će postojati trenuci kada ćete morati pomagati svom zlostavljanom djetetu da radi na svojem ponašanju koje mu je onemogućavalo stvoriti zdrave odnose s vršnjacima, ali nitko nikada ne zaslužuje biti zlostavljan. Ako ste zabrinuti zbog rješenja koje je predložio nastavnik ili zbog nedostatka reagiranja, znajte da se uvijek možete obratiti ravnatelju škole.

Ravnatelj, nastavnici i stručni suradnici dužni su spriječiti i zaustaviti svaki oblik nasilja u školi te ako je potrebno, surađivati s policijom i centrom za socijalnu skrb. Važno je da se škola pobrine za postojanje ''sigurnog'' mjesta na koje se mogu skloniti oni koji se osjećaju žrtvama, da vlastitim primjerom (tj. ponašanjem zaposlenika škole) daje model nenasilnog i pozitivnog ponašanja te poštivanja učenika te da adekvatno nadgleda mjesta za koja učenici kažu da su potencijalna mjesta napada i zastrašivanja.

(sa stranica medskolabjelovar.hr)

http://darhiv.ffzg.hr/110/1/Natalija%C5%A0imi%C4%87.pdf

Odličan i koristan post spirit, hvala ti na tome!