Evo za početak, kopiram svoju priču/blog kao poticaj na komentare na ovoj temi...
Nisam profesionalna spisateljica, tako da nije bitan moj stil pisanja...
Početak
Upoznala ga je jednog hladnog zimskog dana. Stajala je na autobusnoj stanici i cupkala na mjestu, pokušavajući se zagrijati. Osim nje, nije bilo nikoga...Hladnoća...Još 10 minuta...''Oprostite, kada dolazi bus?'' - prenuo ju je dubok, baršunast, muški glas. Obuzeo ju je neki neobičan osjećaj, kao da ga već poznaje, kao da je taj glas slušala svaki dan svog života. Nije se usudila okrenuti, u strahu da joj iluzija ne bude razbijena, da ovaj trenutak dulje potraje. ''Za de...za deset minuta.'' - izdao ju je glas dok mu je odgovorila, ne okrenuvši se. Začula je škripanje njegovih koraka dok je hodao prema njoj po gotovo netaknutom snježnom pokrivaču. Duboko je udahnula i okrenula se prema njemu. Iznenađeno je izdahnula. Bio je prelijep, presavršen. Odmah se zaljubila, iako je dotada prezirno frknula svaki put kad bi se spomenula ljubav na prvi pogled. On se zadovoljno nasmiješio, očito svjestan dojma kojeg je ostavio na nju. Bez ikakvih kočnica, počeo ju je ispitivati sve o njoj, o njenom životu, snovima...Prvo sramežljivo, a potom sve sigurnije, odgovarala mu je i uzvraćala pitanjima. Željela je saznati sve! Spontano su počeli šetati uopće ne misleći na autobus koji su čekali. Više nije osjećala hladnoću, bol u smrznutim prstima...ništa...osim te snažne privlačnosti. Nakon tog dana, postali su nerazdvojni.
‘’U oblacima’’
Nekoliko mjeseci kasnije, njihova ljubav je bila jednako snažna, te se odlučila preseliti u njegov samački stan, usprkos molbama roditelja da još malo pričeka, da ga još malo bolje upozna. No, ako se nju pitalo, ona je pronašla ljubav svog života i nije bilo razloga za čekanje. Fakultet je već završila, život joj se sastojao od posla, večeri pred televizorom s roditeljima i pokoje kave s prijateljicama. Njen svijet, dotad siv, ispunile su prekrasne boje. Ništa više nije gledala na isti način. Ni sama nije znala da se u njenoj, dotad blagoj, mirnoj i flegmatičnoj osobi krije toliko strasti, toliko života. I zbog toga mu je bila beskrajno zahvalna. S ljubavlju je uredila njihovo ljubavno gnijezdo i veselila se svakoj večeri i njihovom maženju nakon napornog dana na poslu. Nekoliko mjeseci nakon useljenja, zamolio ju je da razmisli o tome da ostane kod kuće i da napusti posao. On će se brinuti za nju, napokon, plaća mu je visoka, i više nego dovoljna za njih dvoje, a i želio bi da uskoro počnu raditi na djetetu. Razmišljala je nekoliko dana, te je na kraju zaključila da je njegov zahtjev posve razuman. I ona je željela imati bebu s njim. Savršeno malo biće stvoreno od njihove ljubavi i sreće. Kasnije, kad beba malo naraste, može se vratiti na posao. S veseljem mu je iznijela svoju odluku koju je prihvatio s oduševljenjem, te ju je strastveno poljubio i odnio u sobu da, kako je rekao, odmah krenu sa stvaranjem novog malog života. Svoju novu ulogu domaćice je prihvatila s veseljem i trudila se da mu udovolji i da sve bude na svom mjestu. Bila je tako sretna.
Bol
Jednog dana, zadržala se u gradu s prijateljicom. Došla je kući i susrela se s njegovim ljutitim pogledom. ‘’Hej ljub…’’ Nije stigla ni dovršiti rečenicu, a već je osjetila bol na lijevom obrazu. Uhvatila se za obraz i zaprepašteno okrenula prema njemu. ‘’Gdje si ti dosad? Znaš li ti koliko te čekam? Zašto se ne javljaš na mobitel?’’ Jedva je, slomljenim glasom, izustila: ‘’Malo smo se zadržale u dućanu, bila je velika gužva. Mobitel sam zaboravila kod kuće. Skuhala sam ti ručak…’’ Njegov bijes nije popuštao te joj se unio u lice: ‘’Da se to više nije ponovilo! Znaš li koliko sam se brinuo? Evo vidiš na što si me natjerala!’’ Nastavio je bijesno hodati po sobi dok je ona tiho plakala. Tako je proteklo nekoliko minuta, a on se naočigled smirivao. Prišao joj je i kad se ona lecnula, i on je počeo jecati: ‘’Ljubavi, tako mi je žao, toliko sam se brinuo za tebe…Mislio sam da ti se nešto dogodilo. Evo toliko sam se uzrujao da si nisam mogao pomoći. Neću više nikad, obećavam!’’ Vidjevši njegove suze, zagrlila ga je. Zaista, i ona bi se zabrinula da je on negdje otišao, te da je kasnio a da se nije javio. Ona ga je natjerala na to i rastužila ga. ‘’Neću ljubavi nikad više, oprosti i ti meni.’’
Novi život
Kako je vrijeme odmicalo, taj događaj je polako prelazio u zaborav. Počeli su planirati svoje vjenčanje i nikad nije bila sretnija i više zaljubljena. Još im je samo nedostajala beba. Ubrzo nakon svadbe, ostala je trudna. Nikad neće zaboraviti njegovo lice kad mu je priopćila tu vijest. Skočio je sa kauča i počeo sretno trčati po stanu. Podigao ju je u naručje, vrtio, ljubio trbuh…I ona je bila sretna. Ovo će biti početak jednog novog života. Veselila se trudnoći i svemu što nosi. Veselila se njihovom djetetu.
Tuga
Tri mjeseca nakon što je zatrudnjela, sjedila je sa njim za stolom, doručkovali su i čitali novine. Tako mirno, tako lijepo. Odjednom je osjetila strašnu bol, kao da joj neka nevidljiva željezna ruka okreće utrobu. Zavrištala je i srušila se na pod. Tren kasnije, on je bio na koljenima pored nje i zabrinuto je pitao što joj je, što se događa. Nije mogla izustiti ni riječ, čak ni da mu kaže da osjeća krvarenje među nogama. Odmah je znala da nešto nije u redu. Kao da je dio nje umro, tamo na kuhinjskom podu. Nekako ju je podigao i odvezao u hitnu koja je bila udaljena svega nekoliko minuta od njihovog doma. Tamo je doktor potvrdio ono što je ona već znala. Izgubila je bebu. Sreća je napustila njeno srce.
Bol bez prestanka
Kada su došli doma iz bolnice, krenula je sjesti i opustiti se. No, osjetila je njegove ruke na svojim ramenima. Grubo ju je okrenuo prema sebi i počeo je tresti. ‘’Što si učinila? Ti si kriva za to! Kakva si ti žena? Ni dijete nisi mogla zadržati! Kujo!’’ Opet je, kao i nekoliko mjeseci ranije, osjetila udarac u lice. No ovaj put se nije tu zaustavio. Bacio ju je na pod i počeo udarati nogom. Gušila se u suzama i jedva udisala zrak između udaraca i boli. Nakon nekoliko minuta, okrenuo se i izjurio van, ostavivši je na podu da se guši u suzama. Jedva se odvukla u krevet i tako iscrpljena i bolna, zaspala. Nekoliko sati kasnije, probudio ju je poljubac u čelo. ‘’Ljubavi, kako si? Oprosti mi! Toliko me pogodio gubitak naše bebe da sam poludio od boli. Oprosti što sam te ozlijedio, neću više nikad! Treba li ti išta?’’ Ovaj put, manje spremno i s mnogo manje povjerenja, opet mu je oprostila. Donekle je opet povjerovala u njegove riječi. Odnosno, željela je povjerovati. No, ovaj put nije prošlo dugo, a on ju je opet udario. Za sve mu je ona bila kriva. Za proliveno mlijeko, za malo prašine na televizoru, za prevruću juhu, za neispeglanu košulju. Njen život je postao neprestani krug straha da će pogriješiti, njegovog optuživanja, udaraca, te ispričavanja. Njena ljubav prema njemu je nestajala sa svakim udarcem. Polako ju je zamjenjivala mržnja.
Kulminacija
Bilo ju je sram bilo kome priznati što se događa u njenom domu. Postala je stručnjakinja u prikrivanju masnica, skrivanju tragova. Počela je tražiti posao, počela je tražiti izlaz. Pomoć roditelja nije htjela tražiti - upozorili su je. Zacijelo bi joj rekli da je sama kriva kad je tako brzo u sve to uletila. Prijateljica gotovo da nije više imala…Barem ne onih bliskih. Otjerala ih je svojim isprikama, koje je smišljala u strahu od nove pogreške, novog udarca.
Prekratko je radila prije useljenja kod njega. Gotovo da nije imala radnog iskustva. Usprkos završenom fakultetu, posla za nju nije bilo. Udarci se nisu smanjivali. Dapače, on je postajao sve slobodniji, sve ljući, a njegovi udarci sve češći i opasniji.
Jedne večeri je ušao u stan, a ona je već po izrazu njegovog lica vidjela da traži nešto u čemu je pogriješila kako bi je mogao udariti. Pažljivo se povukla u kuhinju, te je zgrabila dršku velikog, oštrog noža, spremna da se obrani, po prvi put, ako je opet napadne. Stavila ga je na radnu plohu, spremna, ako opet krene na nju. Uletio je u kuhinju i unio joj se u lice. ‘’Gdje je moja večera?’’ Nije mu stigla ni odgovoriti, a već ju je zgrabio za kosu i udario njenom glavom u kuhinjski ormarić. Oštra bol joj je proletila glavom. Pokušala je otvoriti oči, no on ju je već udario koljenom u trbuh. Ostala je bez daha. Bol, strašna bol...’’Ubit ću te glupačo nesposobna! Ništa ne valjaš!’’ – urlao je. Jedva se sabrala i zadnjim atomima snage napipala nož. Teškom mukom je udahnula i uspravila se. Vidjela je njegovo začuđeno lice. Nije to očekivao. Tren poslije, sabrao se i krenuo prema njoj. ‘’Ne!’’ – povikala je i ubola ga u trbuh. Srušio se na pod. Srušila se i ona. Plakala je…plakala je za onim mladićem kojeg je upoznala onog hladnog zimskog dana koji joj se činio desetljećima daleko. Plakala je za njihovom srećom, za njihovom ljubavi. Za njihovom bebom. Iz tog žalosnog trenutka ju je u stvarnost prizvalo njegovo grcanje. Teškom mukom je ustala i drhtavim prstima utipkala broj hitne pomoći. Ipak ga je jednom davno voljela. Neće biti kao on. Pozvala je hitnu pomoć i u suzama ih dočekala. Odveli su ga. Preživjela je, ali je dio njenog srca, koji je počeo umirati s prvim njegovim udarcem, potpuno umro.