Drage žene,trebam vaše mišljenje i eventualno iskustva što se tiče slijedećeg: sa partnerom sam u vezi već skoro 12 godina,nismo vjenčani ali živimo zajedno već 8 godina i imamo dijete od 2,5 godine. veza je inače stabilna,nemamo nekih većih nesuglasica niti se svađamo,ali imam jedan problem sa njim. naime, on je tip koji voli biti komotan,voli biti na miru i imati vremena za ono što voli,što bi čovjek rekao da je sasvim normalna stvar. naša veza je uvijek bila manje-više ok, i u vrijeme prije djeteta sve smo skoro radili skupa i provodili puno vremena zajedno. kako je došlo dijete, među nama se dosta toga promijenilo,u smislu da više skoro ništa ne radimo skupa,organiziramo vrijeme tako da se jedan bavi djetetom a drugi obavlja kućanske ili druge poslove i izvršava obaveze,uz to oboje smo zaposleni pa ono malo slobodnog vremena što imamo potrošimo na obaveze oko kućanstva i djeteta. poseksamo se jednom do dvaput mjesečno,ne družimo se faktički više ni sa kim,a to zato uglavnom što njemu nikada nije do druženja,vječito se žali nešto(da je umoran,da su ljudi loši, da nema novaca itd itd).Kada predložim da izađemo skupa negdje sa sinom,on kaže da mu se ne da i da će on ostat kod kuće nešto obavit od kućanskih poslova i nek ja izađem sa njim.Ja znam da su to sve samo opravdanja da bi ostao kući sam i odmorio se i eventualno radio ono što voli,tj. posvetio se sebi. i to je sve što ga zapravo zanima i u tome je problem. ja sam na taj način upoznala ljude i družim se ponekad sa nekima koji također imaju malu djecu, a on i kada treba izaći sa djetetom pravi probleme jer nema sa kim niti ima ideje gdje pa ide svojim roditeljima koji se naravno bave djetetom umjesto njega(on zna da oni obožavaju unuka) a on se opet može odmorit i uzet malo vremena za sebe samoga. on je npr. u zadnje 2 godine već pročitao hrpu knjiga,a ja možda jednu.i to vam možda nešto govori... Kada je u pitanju vrijeme za njegov hobi, u početku je bio ono kao radi reda obziran oko toga,ali kada mu ja to nisam branila,počeo je to uzimat zdravo za gotovo i sada je to postalo nešto sveto,o čemu se uopće ne smije raspravljati i što postaje velika drama ako mu se nešto oko toga predbaci ili se nametne neka druga obaveza. a to mu,čisto za orijentaciju, uzima cca. dva puta tjedno po 5-6 sati vremena,uz posao. tu se ponaša kao dijete kojemu oduzimaš igračku pa urla iz sveg glasa. nemojte mislit da me vara u tom vremenu jer znam da ne,sve mi je oko toga transparentno.prije bi mogao varati na poslu nego tu. Uglavnom poanta je u tome da se stalno ponaša kao neka žrtva,kao da ga netko stalno pritišće i kao da ne nalazi nikakvo zadovoljstvo u tome što ima obitelj. a što se tiče posla oko djeteta, većinu vremena sa njim provodim ja ili naši roditelji, sve bitnije stvari oduvijek su bile na meni (od biranja odjeće i obuće pa do vježbanja pranja zuba i skidanja pelena),dakle on prihvaća povremeno izlaske sa njim,kupa ga i mijenja mu pelene,uči ga nekim igrama,ali to je sve onako "jer se mora",kao da nema nekog "gušta" u svemu tome, nego sve ono kao obaveza. Naše dijete je inače od samog rođenja vrlo zahtjevno u svakom smislu i stvarno iscrpi čovjeka, to razumijem, ali ja postajem polako nezadovoljna i frustrirana jer sam iscrpljena i usamljena,a kada sa njim pokušam razgovarati o tome on me okrivljava da ja tražim nemoguće stvari i da izmišljam gluposti. čak mi je danas u prepirci rekao pred djetetom i ponovio više puta neka šutim i da ga ne izazivam. inače nije me nikada udario,nije agresivan u tom smislu,ali verbalno se sa njim ništa ne može riješiti kada mu se nešto predbaci,jer reagira ovako kao i danas. Ponekad imam osjećaj ( nek mi bog oprosti) da nam je dijete upropastilo vezu i da ćemo se jednom rastati.... E pa sad mene zanima, koliko vama vaši muževi pomažu u kućanskim poslovima,koliko oko djece i da li je ova naša situacija normalna. ako nije,kako da razmišljam i što bi mogla učiniti da se situacija promijeni? inače za čuvanje djeteta van radnog vremena nemamo baš mogućnosti,budući da nam ga roditelji čuvaju dok smo na poslu.. Hvala puno unaprijed