Ne znam uopce kako da predstavim svoj brak i koliko uopce mogu biti objektivna kada govorim o njemu. Znam da svi imamo svojih musica i da je svima tesko ponekad. Tako i ja gledam ovo, kao neko tesko razdoblje…koje ce proci, jednom. Samo sto mi iskreno, ponestaje snage za borbu sa vjetrenjacama. U vezi smo 7god, u braku nesto vise od 3god, imamo curicu staru skoro 2,5god. I sve bi bilo dobro da nemamo toliko trzavica u zivotu, ali svatko nosi svoj kriz, zar ne…i nikome nije lako u zivotu… Od trenutka kad je sve super, vrlo kratko dodemo do necega da je ovo sve samo ne normalan brak. I znam da su svade nesta normalno i da nema ljudi koji se bas nikada ne svadaju, ali meni je jednostavno dosta tog neprekidnog straha sto ce sada naci samo da bi zapoceo svadu. I pokusavam ignorirati te njegove ispade i komentare i ponekad ima rezultata, ali ponekad je u stanju reci sve samo da me psihicki dotuce i izbaci iz takta…i onda sam luda i dode mi da mu bacim nesta u glavu. Prvo pocme sa prigovaranjem, a onda se sve zavrsi na pljuvanju po meni i omalovazavanju. I te mi svade ne bi toliko ni smetale samo da me kasnije toliko psihicki ne ubije sa svojim komentarima (da sam glupa, na granici retardiranosti, da mi treba netko tko bi me konstantno tukao…varao me i sl.) …samo da nema toga, vjerujem da bi zivot bio puno laksi. Iako ljudi kada nemaju jednu stvar koja im smeta, od nekuda iscupaju neku posve desetu i opet su u istim problemima. Ako ne i u vecim. Znam da svi imaju svoje probleme u braku, netko prica o njima, vecina ih ljudi skriva. I kada gledam cega se sve naslusam od prijatelja, moji problemi mi se cine tako mali, ali na zalost ne znam kako da ih rijesim. I znam da brak nije sjajan i da nije ono sto sam ocekivala, ali isto tako znam da kcer i ja imamo krov nad glavom, da me ne tuce, da ne pije, da se ne kocka i da me ne vara. Ali opet, ponekad ipak nemam snage dici glavu i reci da je jos jedan los dan iza mene i da sam spremna krenuti dalje... opet…i opet…i opet… Najgore od svega je sto sam prema van vesela osoba, sutljiva ali vesela i ima jako malo ljudi koji znaju sto se kuha iza naseg braka. Prije svega svoje ne uvlacim u to. Vjerujem da nema smisla, jer bi samim time udaljila muza od njih. Svi bi zauzeli neke nove obrambene pozicije i samo cekali napad. A najgore od svega mi je ako na kraju ipak se nesta popravi i ako ostanemo u braku, u toj varijanti njihov odnos ce biti napovratno unisten. I zato sutim, i kod mojih i kod njegovih, iako mi ponekad dode da vristim koliko se jadno i iscrpljeno psihicki osjecam. Znam da se obje strane moraju truditi da bi nesta uspjelo i da posto imamo dijete nije ista rastava kada su dvije osobe u pitanju i kada smo povezani trecom osobom. Da smo samo nas dvoje vjerujem da bi brak vec bio gotov, jer ovo vise ne bi imalo smisla. A ovako, samo zbog nje ostajem u ovome sto mi oduzima ponekad toliko snage da se ne pozelim dignuti ujutro i otici na posao. Jer slusajuci njega, on se ne treba mijenjati, za sve svade sam jedino ja kriva, napravim stvari koje ga zivciraju i to mu je opravdanje da pocme sa paljbom. Rekao je da vise niti ne zeli nesta popravljati, da je vec odavno digao ruke od nas i da je u braku samo zbog djeteta. Cak je rekao i da me ne voli, a sto je najjadnije kada je o tome pricao bilo je vezano uz pocetak braka. Nerazumijem kako netko moze biti u braku, a ne voljeti tu osobu. Kada ljudi prestane nekoga voljeti?! Kada im se ta osoba zgadi!? …i kada opet pocnem razmisljati o rastavi braka onda se sve vrati u normalu i sve je super, kao da trzavica nije nikada ni bilo. E sada, da li je ovo u redu, da li ovakav brak moze izdrzati?? Znam da kada se jedna osoba trudi da to nema smisla i ako samo jedna osoba vesla, dvije se vrte u krug, a mi se vrtimo u krug nazalost vec jako dugo. Dosta mi je njegovog inacenja, dosta mi je i moga inacenja, a onda…ponekad mi je dosta i braka opcenito i zamislim se i pitam se sto bi bilo da ga nisam upoznala i da nismo nikada bili zajedno. Ono staro, sto bi bilo kad bi bilo?! A onda opet, u tom slucaju, ne bi imala svoje malo sunce, a ona je moj zivot, moje sve i da nemam nju mislim da bi vec bila spremna za ludnicu ili na najboljem putu da tamo zavrsim. Za nju bi ucinila sve, pa cak i ostala u braku samo da bi ona imala paralelno svaki dan oba roditelja. I znam da ovo nije neko rjesenje i da nije tako pametno razmisljati, ali ne znam sto me jos uvijek drzi za njega. Iskreno, ne znam vise da li ga uopce volim, sto je uopce ljubav kada ne osjetis postovanje voljene osobe…kada te jos uvijek bole rijeci koje ne zelis slusati od nekoga do koga ti je jos uvijek stalo…kako vratiti osjecaje koje su bile u nekome prije blacenja, kako zaboraviti stvari koje su recene, one koje su napravljene…ima li smisla boriti se a da vec sada ne vidite svjetlo na kraju tunela. Ne znam koliko imam snage, koliko cu jos moci izdrzati… Ponekad je sve super, a onda se zalomi, sve se rasprsne i bude sve samo ne brak. Ja nisam tip osobe koji nesta moze pustiti bez borbe i to je mozda moj najveci problem. Kada pocnemo sa svadom, on je u stanju sve popljuvati i onda se samo okrenuti i otici spavati, a onda me to jos vise ubije u pojam. Mislim, nije ovako konstantno, ali kada dode neko razdoblje…tesko je, priznajem… Nas je brak prividno i za van lijepo upakiran u papir sa velikom masnom na samome vrhu, a unutra ima svega samo ne tolerancije i ljubavi. Ustvari do sada sam bila ja ta koja je vukla da sve opstane, a krajem godine sam jednostavno digla ruke. Znam da je zalosno ovako to sada reci, ali jednostavno vise nemam niti snage niti volje. Prije nove smo imali period kada smo bili sve samo ne dvije osobe u braku. Bili smo tu kao cimeri, vidali smo se sto manje, spavali svako na svojoj strani kreveta…onda smo sjeli, po tko zna koji put i stavili karte na stol i rekli…pokusat cemo u novoj jos mjesec dana i to bi bilo to. I iskreno super je krenulo, u nepuna dva tjedna zakacili smo se dva puta. E sada nekome je to puno, nekome malo. Svade su uvijek oko sitnica: zasto je ovo tu, zasto nije tamo, tko je ostavio upaljeno svjetlo i sl. i od takve male sitnice preraste na nesta puno vece, a sto je najgore…iz nicega nastane sranje. Najzalosnije mi je sto je super, sve se vrati u neku normalu i vidim da ovako mozemo, da nam je krenulo i onda pocmu prigovaranja i sve se unisti, sav trud padne u vodu. Zadnje prigovaranje je bilo sinoc prije spavanja i vjerovatno da nije bilo ne bi sve ovo pisala, ali ovako…pocinje me bacati na opet ono nedefinirano stanje prije nove i sto vise razmisljam o tome vidim da nemam vise snage. Ja sam se prije nove pomirila s tim da se rastajem, da se kcer i ja selimo mojima, dok se ne uspijemo srediti, onda smo rekli da cemo probati opet…koliko sansi jos moram dati da se sama uvjerim da ne trebam dici ruke?! Koliko sansi dati osobi do koje mi je jos uvijek stalo, iako mi se ponekad gadi i vise od zivota…sto napraviti kako bi zaboravila rijeci koje mi izgovori, jer kaze da nista drugo niti ne zasluzujuem…da li uopce vise ima smisla sve ovo…da li bi vi digle ruke i otisle…bilo kuda…samo sto dalje od njega?? Hvala svima na pomoci, znam da svi imaju problema i da je svakome njegov najveci kriz koji nosi, ali kako taj kriz nositi i dalje i koliko to ima vise smisla.