Evo i tu ću napisati svoj komentar iako sam napisala cijeli tekst na tvoj drugi naslov foruma. Ja sam u sitoj situaciji, samo što ja nisam bila u središtu rata, živim u Križevcima i tu je bilo samo 2 puta bombardiranje vojarne i odašiljača televizije, tako da, ja nisam ni znala šta s događa. Ači moj je drugi problem očito povezan sa lošim snovima i spavanje a to je (valjda) da nisam odrasla sa mamom i tatom. U djetinjstvu sam imala svoje neke traume vezuane za društvo(djecu), osječala sam se kao da nemam nikoga, ono nisam znala što znaći pojam mama i tata, i u pubertetu se to više ispoljilo kada sam i postala nestašna...izlazila , pila itd. U mojoj 15.oj god sam prvi puta vidjela i upoznala svoju mamu, njoj je to dana danas normalno i nema osječaja nikakve krivice dok joj ja jako zamjeram to što nikada nije priznala svoju krivnju, više sam se pomirila s time da me je ostavila kod bake i djede ali njoj je to normalno bilo(nekad si milim pa možda nije to tak strašno) ali očito je da ja to nisam dobro primila k srcu, oduvijek sam bikla jako osjetljiva, ali i temperamentbna. Danas ne pričam s njom, čak ju ni mamom ne želim zvat, pa ni sa tatom, jer ne zavređuju taj naziv. Mislim da možda ti moji loši snovi potiću iz mojeg djetinjstva, sve ga što sam emotivno ui sebi prolazila, pa sanjam mrttve, žive, Boga, vraga, sve sve samo ne ništa lijepog. Ne sječam se ni ja kada sam sanjala neki lijepi san??? ne sječam se... Uvijek je tu neki rat, borba, proganjanje, bjježanje, trčanje, padanje sa zgrada, da mi nekakvo "čudovište" (zlo) želi pobiti moje bližnje, naročito to sanjam za baku s kojom sam jako emotivno povezana. A dok sam i bila jako malena, dijete, imala sam duuuugo nočnu moru da moja baka umire, tamu, digitalni sat koji otkucava 5 min i ja nemogu ništa učiniti da ju spasim...
Sad u 7. mj. baka mi je obolila od leukemije, djeda je preminuo prije 3 god, a ja imam strah da kad ona ode...da ću ostati sama... I sjetim se onog svog sna iz djetinjstva, te nemoći da išta napravim na joj pomognem...u snu sam vapila.... Neznam ni sama što bih rekla na sve to... Mislim da samio jedno: PRVE 3 GOd(4) su najvažnije (očito).....

moje je savjet idi doktoru

Snovi očitavaju podsvijest i to zna biti jako gadno.Osobno nemam takvo iskustvo ali sam čula za puno slučajeva(imamo obiteljskog prijatelja koji je psihijatar).Mislim da trebaš porazgovarat sa psihijatrom.Koliko je meni poznato,terapije su vrlo uspešne i šta je najvažnije kratkotrajne.

odi kod svećenika bila vjernik ili ne. meni je to slučaj za svećenika. i to ne bilo kakvog nego ako znaš da postoji ajmo to tako reći neki poseban svećenik.,neću reći egzorcist ali postoje neki svećenici koji se mole nad ljudima i imaju posebnu milost. da ne solim ti sad pamet proguglaj malo za grad u kojem se nalaziš.

Noćne more i snovi iz kojih se budimo sa strahom na površinu donose vrlo važan materijal od kojega svjesni um pokušava pobjeći....
Anonimna, Bubulejice.., dobro proučite ove stranice, mislim da će vam puno pomoći da otkrijete SEBE u svjesnom i podsvjesnom stanju...
http://www.branka-jakelic.com/wp-content/uploads/2011/01/snovi_jakelic.pdf
http://www.branka-jakelic.com/index.php/terapijski-rad/individualna-terapija/
Cure, Sretno, za sve postoji razlog!

Ti imaš stvarnih problema vezanih uz spavanje i snove.TVOJA JE PODSVIJEST POHRANILA SVE PRIČE,STRAHOVE,DOŽIVLJAJE I OSJEĆAJE VEZANE UZ RAT...zato bi bilo dobro porazgovarati sa psihologom i sa nekim dobrim svećenikom koji će te razumjeti.
Možda zvuči fanatično ali molitva, post , boravak na svježem zraku,dobar hobi ,vesele knjige,ljudi i filmovi možda mogu malo ublažiti tvoje ružne snove.
Postoji i tzv.svjesno lucidno sanjanje gdje sama možeš usmjeriti snove ...pa od loših učiniti dobre.
Raspitaj se o svemu.

Draga anonimna, iman situaciju identičnu ko ti..... Od kako san izašla iz srednje škole muču me jako ružni snovi... Sanjam mrtve ljude, čak i one koji su mi značili nešto u životu, sanjam da neki umiru, sanjam potrese, poplave, ratove, prometne nesriće, noževe, da me neko naganja, ubojstva, osjećam dodire tih ljudi, katkad i gušenje i bol... Ništa strašno, al osjetin te podražaje iz sna.... ma svašta,.... Iman problema sa nesanicom i budin se još umornija nego šta san legla... Leđa me ubijaju, glava me ubija (vratna kralješnica najviše pati)... Ni ja se ne sićan baš previše rata (isto ću sad 24 godine) ali kroz to šta su mi roditelji prošli snovi se ne manifestiraju... Trudili su mi ublažiti osjećaj rata i uspili su. No, kako kažeš, ne odnose se snovi samo na rat, nego i na druge ružne stvari... Evo iskreno, već godinu dana sto postotno znan da nisan ništa lipoga sanjala... I da, jesan pod stresom otkako san došla na fax... Ali jbmu, ne možemo sve stresu pridodati! Tako da draga moja, razumin te potpuno.... Volila bi ti pomoći ali ne znan kako... Samo san ostavila ovaj komentar da znaš da nisi jedina i da ima još neko ko se bori sa istim problemima... Kad si počela pisati mislila san da se ja jadan koliko nam je problem identičan...

vise puta sam sanjala da me netko pokusava silovati,da me netko pokusava ubiti,i bjezim,osjecam strah,patnju,bol,nemogu brzo trcati jer sve je nekako sporo,noge su spore,nemogu vikati,ejr glas nece da izade,samo nesto tiho,pa onda oci neke zene kako se spajaju s mojima,sve toliko strasno..probudim se u znoju,poslije znam skakti,kad zaspim,sve od straha.dok sam bila manja cesto sam tako sanjala,pa bi se bojala zaspati.ali vecinom sanjama tako nesto kad sam rastresena,kad se posvadam s dragim,kad mi je neizmejrno tesko,i akd mi se sve skupi.jedno vrijeme dok mi je muza strasno bolilo,imao je ozbiljnih problema,pretrpio je nekakav udar,ni sma nezna kako ni sto,od straha niej mogo jesti,a pusio je trasno,sve vise.nocu bi skakao iza sna,grozno,ja sam u to vrijeme bila trudna i taj strash is tres je preso na mene,i neko vrijeme sam i ja skakala iza san,kao osjecaj da sanjas da ce pasti,i onda otvoris oci,strasno!!sigurno te nesto smeta,proganja,ili mozda iams nekavih rpoblema,mozda si pod stresom,ako vidis takva mucenja vjerujem da je to povezano s ratom,pa su mozda nekakve psihicke poslejdice.ako se to ucestalo ponavalja,mozda bi trebala porazgovarati s nekim o tom problemu,pokusaj prvo sa svojom doktoricom,pa ces vidjeti sto ona misli.nemoj se sramiti,jer to ce uvelike utjecati na tvoju energiju,na tvoju snagu,neces moci nprmalno funkcionirati,niti raditi.znam sto govorim,jer sam dosta toga prosla s mojim muzem,kroz razgovor,i veliku podrsku,poslije sam rodila,i valjda se sve vratilo u normalu.sretno.