Pozdrav svima! Pisala sam vam više puta, sram me što sam opet došla ali eto, želim si pomoći nekako. Imam 21 godinu i mislim da imam psihičkih problema, i to većih. Stvarno ne znam... Inače otkad znam za sebe, previše razmišljam o svemu, o životu, o detaljima na koje 99,99% ljudi nikad ni ne pomisli.. Za svaki pojam, događaj, stvar, znam izmisliti takav scenarij, takvu priču.. nekad mi je žao što ne zapisujem sve, mogla bi biti dobra spisateljica ili scenaristica. Ne znam se svađati ni oduprijeti ljudima, svima, ali svima nastojim pomoći, kada me nešto muči sve skupljam u sebi jer ne želim izazvati svađe i probleme ako kažem nešto. Uglavnom, već tjedan dana plačem, u crnilu sam, samo tonem negdje..umorna sam, boli me stalno u prsima, nije mi do ničega, samo bih se sakrila negdje i ko životinjica plakala i buljila u jednu točku. Danas sam čak na tren došla k sebi i počela jasnije vidjeti povezanost tih mojih faza. Takve depresivne faze imala sam svaki put (eto uvijek početkom ljeta) kada sam nešto što me mjesecima mučilo, kopalo i izjedalo izbacila van iz sebe, tj rekla ljudima koje je to išlo. Tako sam imala te periode crnila i beznađa dok sam rekla prijateljici koja me iskorištavala, bivšem dečku koji me isto iskorištavao, dok sam rekla drugom dečku da nisam zaljubljena u njega i da ne mogu biti s njim, i sad zadnje dok sam rekla rođakinji (koja je moj stanodavac sad dok studiram) da ne želim više živjeti s njom jer me ubija mjesecima u mozak. Inače do prije 2, 3 tjedna maltretirala me jedna zaposlenica na praksi..i ja sam to govorila samo svojima doma, nikome drugome.. i ta cura je dobila otkaz. Ja sam toliko bila sretna jer nisam ja utjecala na to, nego sam vjerovala da je to viša sila pomogla.. taj dan sam toliko toga napravila na praksi da su se svi ostali čudili. Toliko sam bila hiper i poletna, i sretna, makar sam bila umorna i sve mi se mutilo pred očima..ali radila sam kao navinuta. Uglavnom, prošla sam puno toga, osjetljivija sam od ostalih, tata mi je umro i mislim da to nisam odplakala, za bivšim dečkom patim 5 godina, svima, ali baš svima uvijek želim pomoći i nikad nikog ne odbijam.. i sad dok sam u ovakvoj fazi ( naravno ne svojim odabirom), većina ljudi oko mene govori mi da mislim na druge, da je drugima teže.. i to me UBIJE!! Ja stalno i mislim na druge, nekoga slučajno ritnem, ispričavam mu se ko luda, uvijek prvo druge stavim ispred sebe, dok vidim kako mi sestra radi srce me boli, to me toliko razdire, dok vidim majku svoju koja se bori bez tate, za nas, da nama bude bolje.. ja to sve gledam i vidim, i zbog toga zaboravim na sebe i na svoje emocije. I meni je teško! prošla sam toliko toga. u drugom gradu studiram na koji se nikako ne mogu naviknuti, i nakon što izbacim ono što me muči iz sebe, nađem se u takvom beznađu i crnilu.. trenutno ne vidim smisao života, boli me u prsima, ne mogu se natjerati ni da se otuširam, kamoli išta drugo. gledam druge ljude i razmišljam si pa kako on ili ona može biti sretan ili sretna, ja da sam oni ne bi htjela živjeti.. tipa ako je netko deblji, pa malo ružniji.. znam da jet o grozno od mene, ali tako se osjećam, od malena inzistiram na savršenosti jer tako znam da su svi moji bili ponosni na mene. Sada samo ležim i čitam članke o depresiji, kako da se izvučem iz toga. Znači nije mi ovo prvi puta. Prošlo ljeto trajalo je nekih 3, 4 tjedna.. i jedva sam se izvukla, hodajući za mamom ko balavica, slijedlia sam je u stopu, na vrt, na wc, u krevet, svugdje, i razgovarala s njom non stop. Htjela sam psihologu ili psihijatru jer mi je bilo užasno loše, ali na kraju sam se uspjela iskopati i došla sam k sebi. Inače u "normalno vrijeme", toliko sam optimistična osoba, vesela, zračim posebno.. imam toliko energije, hiperaktivna sam, nekad se bojim sama sebe koliko energije imam i koliko toga bih htjela napraviti i postići . Nekad znam leći i ne mogu zaspati. Obična pjesma me pokrene i nemirna sam, počnem plesati.. Sve što radim, želim napraviti najbolje i kako treba, želim biti ponos svima. Sve mi ima smisla, kupim običan lak za nokte i presretna sam danima.. Uređujem se i dajem sebi pozornost, sve, ali baš sve me veseli. Svima, ali svima poklanjam nježnost, ljubav, toliko sam puna ljubavi, smijem se stalno..svi misle da sam ili pijana, ili nadrogirana, ili jednostavno čudna. A ja sretna! Iskreno, guglala sam i naletjela na bipolarni poremećaj, pa sam se čak poistovjetila s njim - te moje hiper i depresivne faze. A onda opet, možda jednostavno sam takva osoba, ne znam razgovarati s ljudima i rješavati probleme nego ih guram u sebe, onda kad puknem, onda se osjećam toliko loše - nimalo dobro. Ne znam što da radim.. onda sma posumnjala na štitnjaču, jer imam nekad takve promjene u apetitu - nekad bi smazala sve pred sobom, nekad ne mogu ama baš ništa pojesti. Sada mi je samo zlo i ne mogu ni vodu piti. Ne znam što da radim.. Bojim se da neću imati normalan život i da ne znam funkcionirati kao svi normalni ljudi. kad se sjetim života koji je preda mnom, bojim se i ne živi mi se - znam da to nije tako, ali ja se tako treniutno osjećam. I ljuti me kad mi ljudi kažu da se trgnem, da mogu trgnula bi se. stalno tresem glavom i pljuskam se, pokušavam doći k sebi ali jednostavno nejde. najgore je što sad imam uskoro ispite i kolokvije, a ja sam sva takva u bunilu. Prošle godine mi je stvarno bilo loše, imala sam takve faze na 3 maha, ali to zbog dečka kojeg nisam mogla ostaviti . Kasnije sam shvatila da nisam zaljubljena u njega, i cijelo vrijem sa mse krivila što sam ga ostavila jer je bio predobar prema meni.. A nisam kriva što se nisam zaljubila u njega. Taj tren dok smo bili zajedno jednostavno nisam mogla odgonetnuti što je problem. Uglavnom teško mi je užasno. Inače sam stvarno toliko vedra i draga osoba, tako me vesele sitnice.. veselim se svemu kao dijete, kućnim ljubimcima posebno, sitnicama svakakvim.. ali stavrno sitnicama, sitnice me vode kroz život. I onda mi se dogodi ovakvo nešto. Bojim se i teško mi je, ne želim se više osjećati ovako. Ne govorim o dječjem i sebičnom hiru, nego stvarno o duševnoj boli, boli kojoj se ne mogu oduprijeti i za koju osjećam da me samo vuče u ponor. Za sve loše krivim sebe, samo sebe, pokušavam si pomoći ali ne ide. Danas sam se zavukla mami u naručje i plakala, ona se rastužila, želi mi pomoći a ne zna kako.. ni ja ne znam što mi je, jednostavno mi je loše. Sutra moram opet na praksu i dok se sjetim, ubija me. PRošli tjedan mi je bilo toliko loše da sam se skoro srušila.. Stalno osjećam umor i u magli sam nekakvoj.. (inače sam dosta umorna i dok nemam takve faze.. i zbog toga sam ljuta na sebe jer sve moje prijateljice imaju juvijek energije poslije predavanja hodati po gradu, po dućanima, aj a bih samo legla i spavala). Molim vas za savjet! Ako znate nešto o mojom fizičkim simptomima, ali i psihičkim.. Dosta variram i s kilažom, dobijem i izgubim 2, 3 kg.. dok sam na dijeti, ali brzo ih vratim.