Sam, nažalost, istina je. Ne znam da li je u pitanju da njihovi najbliži ne razgovaraju s njima dovoljno, ili kako uopće dolazi do ovakvog stanja... Kako uopće dođe do kolotečine? Jednostavno, valjda moraš biti takav tip osobe da ti se sviđa ništa ne raditi. I koja je to onda granica do kad ćeš biti na raspolaganju za neku osobu koja neupitno crpi više energije nego što je možeš imati za nekoga, ako prigovoriš svađa izbija 300%, a ako prešutiš, onda misliš da ništa ne radiš za tu osobu (što je i točno!). I šta na kraju napraviti? Ostati i dalje (neiskren) prijatelj, ili posvađati se? Što se više isplati?

Često čujem ovakve životne priče kod mladih ljudi. Žalosno, žalosno...

Ma iz iskustva znam da je teško pričati s takvim ljudima. U tome i je problem - da se BAREM MALO potrudi, bilo bi bar nekih rezultata. Samo pričaju kako je njima teško, i kako ih nitko ne razumije, i kako nemaju posla, a da malo pogledaju oko sebe realnim očima, sve bi im bilo jasno. Možda joj je teško što ništa ne radi, i ne izlazi, ali zapravo život pod krovom roditelja, daje jednu određenu slobodu. Ja sam sa 19 počela radit, a sa 21 sam se odselila u drugi grad, trbuhom za kruhom, jer nisam htjela sjedit doma i ništa ne raditi. Nije lako odabrati teži put, ali je u večini slučajeva bolje za sve!

Možda da s njome iskreno popričaš i rečeš joj kako stvari sroje, i da neće moć cijeli život živjet s roditeljima, da se mora sama pobrinut za sebe, al da si ti tu da joj u tome pomogneš. Idite u šetnju, u razgledavanje, ne morate po kavama, samo joj daj do znanja da si ti tu za nju i da se ona isto potrudi oko vašeg odnosa.

Hej zenske bit ce sve u redu glavu gore, bitno je misliti pozitivno...kada se ljudi pocmu zaliti sto bi bilo kada bi bilo svi znamo da to ne vodi do nikakvog rezultata. Bitna je podrska i prije svega razgovor..bio to sa frendicom ili sa deckom..najlakse je nesta dogovarati, ali je nazalost zato puno teze se pokrenuti i napraviti pravu stvar u pravo vrijeme.
Bit ce bolje, svi ponekad ulete u neku kolotecinu i zale se da im je lose, ali nazalost ljudi se trgnu i pocinju popravljati stvari tek kada se nadu na samome dnu...e sada, ako znate kako nekoga spasiti prije nego sto i sam shvati da je dosao na dnu, pomagajte, a ako ne...bitno je da ste tu...da osobi ako nista drugo bar pruzite ruku kada padne i kazete im da cete biti nj podrska sto god se desilo. Bitno je da imaju nekoga kome se mogu obratiti i tko ce im moci pomoci makar samo i kao rame za plakanje. Drzim objema fige da sve prode ok i da se trgnu uskoro oboje.

Eto, navela sam primjer i prijateljice i dečka. dečko jednostavno čeka da mu posao padne s neba. ne bi on radio nedjeljom, ne bi radio za malu plaću, pa mi je ovo daleko, pa na kraju se svede da ne bi radio ništa. Njemu paše sada život takav kakav ima, a ako čekam da se beba rodi, mislim da sam onda tek nigdje, jer nema smisla do tada čekati. Gubim živce već sada, nemam više razumijevanja. Igrica mu je na prvom mjestu, a onda sve ostalo. Kako će tek biti kad rodim, iskreno, grozim se toga.

Drage moje puno vam hvala na odgovorima. Zbilja je teška ta situacija u kojoj nekome želiš pomoći, a drugoj strani kao da nije do prijateljstva. Preko ljeta smo se znale naći pa otići u šetnju, ali svejedno sam samo slušala njezine brige. Ona nijednom nije pitala kako se ja osjećam i da li mene što brine u životu. Čak sam u tih nekoliko navrata kad smo se dogovorile za šetnju dovela i nekoliko svojih drugih prijatelja. Pred njima nije mogla baš pričati o sebi. :) Tako se malo znala opustiti. Ali moji prijatelji i nemaju neko lijepo mišljenje o njoj i svi kažu da je osoba koja umara čovjeka. Ne zamjeram im, jer su ju vidjeli samo tih nekoliko puta i onda im nije stalo u toj mjeri da se druže s njom ako je ona nezainteresirana. Mislim ako neka osoba ostavlja takav prvi dojam o sebi, onda sigurno ostali neće imati želju ni volju pokušati imati što sa njom.

Ikola ne znam ni sama što da ti kažem, da li je to period koji je samo kratkotrajan pa ljudi zapadnu u takvo stanje. Mislim da je najgore što dečko sam zna svoje stanje i da je zapao u tu rutinu i kad ga još više suočiš s istinom onda dolazi do svađe. To je njegova obrana, jer bolje ne zna, a zna da si u pravu, ali ispod časti mu je priznati da radi krivo. Niti znaš da li očekuje da čak i nazoveš za njega i dogovoriš mu taj razgovor za posao ili ga je sram nazvati ako bi ga slučajno odbili ( na taj način bi opet doživio neki poraz) ili je jednostavno lijen. Možda upravo ta mala beba kad dođe na svijet ga trgne iz ovog stadija pa shvati da mora stati na noge i potruditi se.

ikola ... AJOJ - što drugo reći. iako nije isto prijateljica iz davnih dana i dečko, ali svede se na isto - ljude volimo onoliko koliko su tu za nas, i u zamjenu za to dajemo sebe, ljubav, društvo...teške odluke su pred tobom i ne zavim ti ni malo.

A s druge strane, sličnu nezainteresiranost gledam svaki dan doma. Dečko koji već 2 godine pokušava osposobiti svoj privatni posao, i očigledno ne ide, ne traži posao, igra igrice po cijele dane, a posvađamo se jer sam krivo postavila pitanje..? Ja sam trudna, ne radim, i plaćam polovicu za prostor koji iznajmljuje za svoj posao. Šta onda reći na to?? Angažirala sam se da mu pomognem potražiti posao, pa papirići na koje sam pisala adrese i brojeve samo leže na stolu gdje sam ih stavila (čak ih nije ni pogledao, ni pomaknuo!). Do koje mjere je ta nezainteresiranost otišla...?

Draga, dobro si pitanje postavila, na što mislim da je i jedno i drugo točno. Imam i ja jedno prijateljicu, koja je u sličnoj situaciji. Nakon srednje je ostala trudna, nakon poroda je nedugo ponovno zatrudnila, vjenčala se, ne radi, doma je s dvoje klinaca, muž joj se trga za nikakvu plaću da bi ih sve prehranio, žive u kući njegovih roditelja.
Čujemo se kad se ja javim, ona nikad nema vremena doći do grada, ali očekuje da ja dolazim do nje, a nije baš blizu.
Ali, drugoj prijateljici priča o meni, ispituje ju, pa to uvijek prokomentira, da sam si sje... život s tim što sam sada trudna, jer joj se moj dečko nikad nije svidio.
Ja smatram da se ja previše trudim oko tog nategnutog prijateljstva, jer slično kao i kod tebe, samo je njoj teško, izgleda da samo ona nema posla, i njoj je život u komi. Odustala sam od toga da joj se zbog bilo ćega potužim, jer će uvijek priču okrenuti na sebe, a o tome šta sam joj ispričala, u stanju je pričati sa bilo kime, tko me ni ne pozna.
Kad sam jednom odlučila otići do nje, zivkala me 300 puta kako ću doći, kada ću doći...
Ne brigaj, neko se vrijeme čak i ne morate čuti, ali kad joj zatrebaš, vjerovatno će te zvati :)